ФилиÑтинÑки Ð½Ð°Ñ‚Ð¿Ð¸Ñ 4,5 из Ðшкелона (Израел)

.

.
.
.

.
ÐÐПОМЕÐЕ:
1. – Walter Wüst. – Über das Alter des Rgveda und die Hauptfragen der indoarischen Früh-geschichte
in.”Wiener Zeitschrift für die Kunde des Morgenlandes”(WZKM),Band XXXIV, S. 165.-215.
2. – Jakob Wackernagel (Јакоб Вакернагел), лингвиÑта, рођен 1853. г., умро 1938. г.

.Савремена наука такође Ñведочи, да приближно о равнодневицама Сунце “преÑеца†геомагнетни екватор а Земља магнетно поље Млечног пута, што је упоредно Ñа активношћу нашег Сунца и појачаним деловањем енергије из дубине коÑмоÑа. Тада Ñе повећава конвекциона електрична Ñтруја, која побуђује целокупни интерпланетарни проÑтор што Ñе може упоредити Ñа пролећним буђењем природе на Земљи (М. Стеванчевић). Отуда и Ñемантика речи миÑтерија, ариј. мет’иÑ, пребивалиште богова, (вечна) кућа, Ñтаниште.— ИÑто веле ÑтарохелмÑки и јелинÑки мит, да природа не рађа у зимÑком периоду, да би чудеÑно оживела у пролеће..

.
.

.


.


.




Treba reći da je, pored opeke sa Äudnim natpisom i drugog rimskog materijala, otkriveni i žigovi Klaudijeve i Flavijeve sedme, odnosno Äetvrte legije. Sam tekst natpisa bio je utisnut u svežu opeku, dakle pre peÄenja u nekoj keramiÄkoj radionici, a u njemu su korišćene formule, skraćenice i ligature karakteristiÄne za pismo Gornje Mezije krajem 2. i poÄetkom 3. veka naÅ¡e ere.
Taj podatak, i druga saznanja vezana za oblik i fakturu opeke, uputili su struÄnjake da eventualni odgovor potraže u antici. Kod prvog dekodiranja prof. Radivoje PeÅ¡ić je u natpisu naiÅ¡ao na reÄi zastupljene i u raÅ¡ansko-etrurskoj leksici.
Da li Margumski natpis predstavlja tajnu, veÅ¡tu prevaru ili se radi o falsifikatu, do danas nije utvrÄ‘eno. EpigrafiÄari su bili saglasni u jednom: u pitanju je ćiriliÄno pismo Äiji su pojedini znaci, verovatno i sa namerom, ispisivani naopako. Pored ćiriliÄnih slova, druga u natpisu nemaju sliÄnosti sa poznatim pismima tog perioda. Margumski natpis, sudeći po svemu, joÅ¡ zadugo će biti tajna koju, evo pedeset i viÅ¡e godina, niko nije mogao da protumaÄi.
StaniÅ¡a Atanasijević roÄ‘en je 1935. godine u Rakitovu kraj Jagodine. ZavrÅ¡io je srednju tehniÄku Å¡kolu i ViÅ¡u Å¡kolu organizacije rada. Od skora je u penziji, pre toga proveo 40 godina na raznim poslovima u jagodinskoj «Elektrodistribuciji».
Istraživanja u oblasti istorije mu je strast i «opÄinjen» je drevnom srpskom istorijom. Na jagodinskoj pijaci je, pre desetak godina, sasvim sluÄajno naÅ¡ao staru knjigu «PanÄa Tatra», Å¡tampane 1920. godine u Novom Sadu. Knjiga je obilovala brojnim priÄama, gde je uoÄio i mnoga imena sliÄna srpskim. To ga je motivisalo, kaže, da potraži i druge knjige stare indijske «Vede». Iz raznih izvora nabavio ih je petnaestak, a najvrednija mu je «Bhagavadgita». Preveden na sanskrit reÄnik, naslov knjige znaÄi «Božja himna», a StaniÅ¡a i pojaÅ¡njava: Bhag-Bog, vad-hvat, hvatanje, gita-gitara, pesma. Drugim reÄima, Sveto pismo bramanske vere prasrba dok su živeli u Indiji pre pet hiljada godina.