Istraživači drevne prošlosti smatraju da su Baski možda, potomci naroda sa Atlantide…
Ispod Pirineja, na čijim se vrhovima uvijek bjelasa snijeg, smjestila su se raštrkana naselja čudnih visokih poludrvenih kuća sa neobičnim, uglastim krovovima. Na zidovima mnogih kuća je ispisano: 3 + 4 = 1. Taj apsurdni račun, samo je na prvi pogled nelogičan. On, zapravo, označava da se u Francuskoj nalaze 3 provincije, a u Španiji 4 provincije jednog te istog naroda. Naroda Baska!
Baski!
Neobičan narod koji svoje korijene nalazi još u vremenu Kromanjonca.
Niko, zapravo, ne zna odakle potiče, ko su mu preci, kako je stekao osobenosti, koje danas nauka smatra u najmanju ruku neobičnim.
Istraživači drevne prošlosti smatraju da su Baski možda, potomci naroda sa Atlantide…
Postoji knjiga Baskijsko slovensko jezičko jedinstvo, BEČ, 1849, napisao Johann Topolovsek.
10 GODINA JE IZUČAVAO BASKIJSKI JEZIK, I TVRDI DA JE TO JEDAN IZ STABLA SLOVENSKIH JEZIKA…On je bio Slovenac i katolik.
Nemcima nije odgovarala ova istina, pa natsavak knjige nikada nije ni izasao.
,, Ipak je ostalo nešto, što ne može dovesti u zabludu: to je jezik Baska, koji sadrži sigurno između 30 i 40 posto srpskih reči.” ( dr Olga Luković Pjanović )
I Irci imaju slovenskih rijeci, jer su Iberci dosli tamo…kao i u Engleskoj.
Narodne izreke imaju svoj dublji smisao pa i ono “govori srpski da te ceo svet razume”, nije nikakav noviji izum u sali, kako se danas misli. … …400 godina je srpski bio diplomatski jezik Otomanske imperije.
Mozda ova karta potkrepljuje istinu o Srbima na tom prostoru, koji su se malo dislocirali na prostor danasnje Baskije.
http://www.roman-emperors.org/souest5.htm
SVEVORUM regnum
http://en.wikipedia.org/wiki/Basque_Country_%28autonomous_community%29
Prostorima Portugala tokom istorije prošli su i zadržali se mnogi narodi i civilizacije: Iberi, Kelti, Feničani i Kartaginjani, Grci, germanska plemena (Svevi i Vizigoti) i Mavari svojim kulturama ostavili su traga u ovoj zemlji.
DAKLE, SVEVI, TO SU GERMANIZOVANI SRBI,KOJI SU U NJEMACKOJ POSTALI SVABE,U SVICARSKOJ- SVICARCI, A U SVEDSKOJ SVEDJANI.
Iako je uobičajeno verovanje među istoričarima da su Svevi (lat. Suebi ili Suevi, nem. Sueben, Sweben, Sueven ili Suawen) čisto germanskog porekla, danas se ovom pitanju prilazi sa više opreza. Tako npr. nemački istoričar Karl Bosl na jednom mestu u svojoj knjizi „Europa im Mittelalter“(Evropa u Srednjem veku) iznosi zaključak da su Svevi slovenskog porekla.
Svevi (lat. Suebi ili Suevi, nem. Sueben, Sweben, Sueven ili Suawen)
ŠTA KAŽU STRANI IZVORI …
Early history
Main articles: Lusitania, Visigothic Kingdom, Suebic Kingdom of Galicia, and Umayyad conquest of Hispania
The early history of Portugal is shared with the rest of the Iberian Peninsula. The name of Portugal derives from the Roman name Portus Cale. The region was settled by Pre-Celts and Celts, giving origin to peoples like the Gallaeci, Lusitanians, Celtici and Cynetes, visited by Phoenicians and Carthaginians, incorporated in the Roman Republic dominions as Lusitania after 45 BC until 298, settled again by Suebi, Buri, and Visigoths, and conquered by Moors.
http://en.wikipedia.org/wiki/Suebi
The Suebi or Suevi (from Proto-Germanic *swēbaz based on the Proto-Germanic root *swē- meaning “one’s own” people,[1] from an Indo-European root *swe-,[2] the third person reflexive pronoun) were a group of Germanic peoples[3] who were first mentioned by Julius Caesar in connection with Ariovistus’ campaign, c. 58 BC;[4] Ariovistus was defeated by Caesar.
Some Suebi (Srbi) remained a periodic threat against the Romans on the Rhine, until, toward the end of the empire, the Alamanni, including elements of Suebi, brushed aside Roman defenses and occupied Alsace, and from there Bavaria and Switzerland. Except for a pocket in Swabia (Srbija) (an area in southwest Germany whose modern name derives from the ancient name), and migrants to Gallaecia (modern Galicia, in Spain, and Northern Portugal), no more was heard of the Suebi.
Suebic Kingdom of Galicia
http://en.wikipedia.org/wiki/Suebic_Kingdom_of_Galicia
The Suebic Kingdom of Galicia was the first barbarian kingdom to separate from the Roman Empire and mint coins. Located in Gallaecia and northern Lusitania, it was established in 410 and lasted until 584 after a century of slow decline. Smaller than the Ostrogothic kingdom of Italy or the Visigothic kingdom in Hispania, it never reached major political relevance.
The historiography of Suebic Galicia was long marginalised in Spanish culture; it was left to a German scholar to write the first connected history of the Suebi in Galicia, as writer-historian Xoán Bernárdez Vilar has pointed out.
Little is known about the Suevi before they crossed the Rhine on the night of December 31, 406 A.D. and entered the Roman Empire. It is speculated that the Suevi are the same group as the Quadi, who are mentioned in early writings, and lived north of the middle Danube located today in lower Austria and western Slovakia.[2] The reasoning behind the believe that the Suevi and Quadi are the same, or at least related groups comes from a letter written by St. Jerome to Ageruchia, listing the invaders of the 406 crossing into Gaul, in which the Quadi are listed and the Suevi are not.[3] The argument for this theory, however, is based solely on the disappearance of mention of the Quadi in Gaul and the emergence of the Suevi. Additionally the lack of mention of the Suevi could mean that they are not a distinct ethnic group. Perhaps the Suevi were the result of many smaller groups who banded together during the migration from central Europe to the Iberian Peninsula.
http://en.wikipedia.org/wiki/File:Sueben-Reich.jpg
Another Germanic group that accompanied the Suebi and settled in Gallaecia were the Buri
Swebic kingdom …
http://en.wikipedia.org/wiki/File:Hispania3c.JPG
List of Galician Suebic monarchs
* Hermeric, c. 409–438
* Heremigarius, 427–429, leader in Lusitania
* Rechila, 438–448
* Rechiar, 448–456
* Aioulf, 456–457, foreigner, possibly appointee of the Visigoths
* Maldras, 456–460, in opposition to Framta after 457
* Framta, 457, in opposition to Maldras
* Richimund, 457–464, successor of Framta
* Frumar, 460–464, successor of Maldras
* Remismund, 464–469, succeeded Frumar, reunited the Suebi
* Period of obscurity
o Hermeneric fl. c. 485
o Veremund fl. 535
o Theodemund fl. 6th century
* Chararic, after c.550–558/559, existence sometimes doubted
* Ariamir, 558/559–561/566
* Theodemar, 561/566–570
* Miro, 570–583
* Eboric, 583–584, deposed and put in a monastery by Andeca.
* Andeca, 584–585, deposed and put in a monastery by Leovigild.
* Malaric, 585, opposed Leovigild and was defeated.
JEDINO IME KOJE I DANAS MI DAJEMO JE MIRO
http://en.wikipedia.org/wiki/Miro_of_Gallaecia
Miro (Suevic king)
MIRO TJ MIRKO, SRPSKI KRALJ U GALICIJI.
Miro (Mir, Mirio, Mirus) was the Suevic King of Galicia from 570 until his death in 583. His reign was marked by attempts to forge alliances with other Catholic nations with the goal of checking the power of the Arian Visigoths under Leovigild. During his reign relations were established with both Francia and the Byzantine Empire and the kingdom reached its zenith, but it collapsed within three years of his death.
Miro enjoyed good relations with the Church during his reign. In 572 he called the Second Council of Braga, a supplementary council to the First Council of Braga of 561. It has even been suggested, based on the lack of a signatory for the diocese of Dumio in the concilar acts, that Miro himself may have represented that see.
Miro also maintained “intimate and friendly” relations with Martin of Dumio, the Archbishop of Braga and Metropolitan of Gallaecia. Martin’s principal work, Formula Vitae Honestae, is dedicated to him, and the Exhortatio Humilitatis, printed among Martin’s works, is also probably addressed to him. Indeed, Martin advised Miro’s counsellors to read his Formula so as to be able better to consel the king.
In the same year as the council of Braga, Miro conducted an expedition against the Ruccones (Runcones) of Cantabria, possibly a Basque tribe, with the intention of expanding his kingdom. This attack on a people within the Gothic kingdom was perhaps an excuse for Gothic reprisals against the Sueves. In 573 Leovigild subdued the region of “Sabaria” (probably between Zamora and Salamanca) with the likely intention of preempting Miro. In 574 he “restored the province [of Cantabria] to his dominion.” In response, Miro sent envoys Guntram, the Frankish King of Burgundy and a consistent thorn in Leovigild’s side, but they were intercepted and detained on the way by Leovigild’s ally, Chilperic I, the Frankish king of Neustria.
In 575 Leovigild invaded the “Aregensian Mountains” near Ourense and captured “the lord of the region, along with his wife, children, and riches, bringing the region under his power.”Aspidius, the “lord of the region”, may have been a Hispano-Roman landowner who had sided with the Suevi. In 576 Leovigild again marched to the southern frontier of Galicia (the Douro) and menaced the small kingdom, even founding the city of Villa Gothorum (modern Toro). Miro sued for peace, and obtained it for a short time.[2] In 580 Miro endeavoured to support Leovigild’s Catholic son Hermenegild in rebellion.
For the events surrounding Miro’s death, the contemporary and near-contemporary accounts conflict. According to Gregory of Tours, in 583 Miro led an army to raise the siege of Seville by Leovigild, but the two kings held a conference before Miro had reached Seville and he returned to Galicia, where he died shortly after, supposedly from the effects of the bad air and water of Baetica. On the other hand, two Iberian chroniclers, John of Biclar and Isidore of Seville, concur that he died before Seville while assisting Leovigild with the siege of the town. Modern scholarship favours Gregory’s interpretation, taking into account Miro’s alliances with Francia and Byzantium, Suevic animosity to the Goths, and the shared Catholic faith of Sueves and rebels.
He was succeeded in provincia Gallacciæ by his son adolescent Eboric. He also left a widow, Sisegu(n)tia, who married Andeca, who deposed Eboric and took to ruling in Gallaccia Suevorum regnum
ODAVDE IZDVAJAM SPOMENUTI REGION “SABARIA”
subdued the region of “Sabaria” (probably between Zamora and Salamanca) with the likely intention of preempting Miro
Ova SABARIA, podsjeca i na rimsku via SALARIA…
Ali, u Spaniji je i grad SEVILJA sigurno od nih dobio ime (Suevi, Sevilja) !
According to Gregory of Tours, in 583 Miro led an army to raise the siege of Seville by Leovigild, but the two kings held a conference before Miro had reached Seville and he returned to Galicia, where he died shortly after, supposedly from the effects of the bad air and water of Baetica
Na engl , hr, sr..Wikipediji nigdje nema o imenu Sevilja…piše:
206. god. osvojio ga je i uništio rimski zapovjednik Scipion Stariji koji je započeo obnovu grada kojeg su zvali Hispalis, ali je i osnovao susjedni grad Italicu. Italica je danas najveći rimski arheološki lokalitet u Španjolskoj. Za vrijeme sukoba s Pompejem oko 45. god., Julije Cezar ju je utvrdio zidinama i prozvao Colonia Iulia Romana. U rimsko doba Sevilla je postala važnim trgovištem eteričnim uljima.
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva gradom su dominirali Vandali, a od 461. god. Vizigoti. Početkom 7. st. u Sevilli djeluje njen nadbiskup, Sveti Izidor Seviljski, koji snažno utječe na vizigotsku vladavinu. God. 712., osvojili su je Mauri koji su vladali iz Cordobe i nazvali je Išbīliya (إشبيلية)
DAKLE, ZVAO SE HISPALIS, A ISIDOR SVETI SE VEC ZOVE SEVILJSKI, I KASNIJE MUSLIMANI GA NAZIVAJU ISIBILIJA…ALI NEMA PODATKA ZASTO JE SEVILJA,DA LI OD SVEVA, SVEVILJA? DA, sigurno zato i ne govore…
http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Izidor_Seviljski
Sveti Izidor Seviljski (španjolski: San Isidro ili San Isidoro de Sevilla) – biskup i crkveni naučitelj (556. – 636.).
( vreme se bas poklapa sa SRPSKIM KRALJEVSTVOM NA TIM PROSTORIMA) !
BRAT MU JE LEANDAR SEVILJSKI…
http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9B%D0%B5%D0%B0%D0%BD%D0%B4%D0%B0%D1%80_%D0%A1%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%99%D1%81%D0%BA%D0%B8
OSTALE TEORIJE O
Svjetske statistike kažu da danas na području Španjolske i Francuske živi oko dva miliona i sedam stotina hiljada Baska, a antropolozi, lingvisti i naučnici drugih profila, koji su ih posljednjih decenija detaljno proučavali, smatraju da su i po jeziku, i po fizičkoj konstrukciji, i po običajima, jedinstveni u svijetu!
Odakle potiču?
To je misterija koja dugo neće biti riješena. Neki antropolozi smatraju da su oni, zapravo, Škoti, koje je tu naselio rimski imperator Julije Cezar. Drugi iznose tvrdnje da oni nisu niko drugi do potomci zagonetnog patrijarha Tubala, Noahovog unuka. Treći nastoje da dokažu kako su oni potomci – Atlantiđana!
Ko je u pravu?
Teško je reći. Pogotovo, što nijedna tvrdnja nije naučno i dokazana. Baš zbog toga su, posljednjih decenija, antropolozi, lingvisti i istoričari primijenili najsavršenije metode istraživanja na području gdje žive pripadnici ovog zagonetnog naroda. Američki antropolog Mor ton Levin, pokušao je pomoću hematologije da utvrdi biološku izolaciju Baska. U saradnji sa naučnim institucijama iz Bijarica, Bordoa i Tuluza, Levin je obavio obimna istraživanja uzoraka krvi Baska. Išao je tako daleko da je uzimao uzorke i od pripadnika ovog naroda što danas nastanjuje dijelove Argentine i Čilea.
I testovi su pokazali da je krv Baska odista posebna. Rjeđe kod Baska, nego kod drugih Europljana javlja se krvna grupa “B”, a krvna grupa “O” je vrlo česta: 60 odsto slučajeva u poređenjima sa 44 odsto, koliko ima, na primjer, kod Francuza. Zatim, Baski imaju češće nego ostali narodi krv sa negativnim rezus-faktorom.
I fizička konstrukcija pripadnika ovog naroda je vrlo uočljiva i karakteristična. Oni su visoki, dugih nogu, a malih stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbočinom na zatiljku. Pretežno imaju crne oči, kosu i orlovski nos, što su uočljive karakteristike i jednog drugog ništa manje tajanstvenog naroda – naroda Maja (Maya).
Korijeni iz Kromanjona
S obzirom da se Baski toliko razlikuju od ostalih etničkih skupina u Europi, istraživanja upućuju na to da se istina o njihovom zagonetnom porijeklu mora potražiti u prastaroj vezi sa ljudima koje su to područje nastanjivali prije više od deset i petnaest hiljada godina. Dakle, u vezi sa – Kromanjoncima?
Kromanjonci!
Ni o njima se sve ne zna. Naprotiv! Njihove slikanije pred kojima su i savremeni umjetnici ostali zadivljeni otkrivene su u mnogim, pećinama Španjolske i južne Francuske. Ipak, najpoznatije su one u španjolskoj Altamiri, svojevrsnoj umjetničkoj galeriji iz praistorije, ali ništa manje nisu fascinantne ni one koje su otkrivene u pećini Font-de-Guame, u Dordonji (Dordognei).
Mnogi antropolozi smatraju da su Baski rezultat lokalne evolucije čovjeka iz Kromanjona. Francuski istoričar Eduard Larte otkrio je 1868. godine ljudske kosti u pećinama kod Kromanjona i utvrdio da potiču još iz vremena od prije – 30.000 godina. Kromanjonski čovjek je izrazito visok, imao je usku i dugu lubanju, četverougle očne duplje, izražene jagodice i povelik nos.
Ovu teoriju može da potkrijepi i baskijska svakodnevnica. I danas, seoske porodice koriste oruđe i posuđe slično onome iz praistorije. Tako, na primjer, koriste “kaiku”, izdubljenu drvenu zdjelu u kojoj kuhaju mlijeko na način kako se to, vjero vatno, činilo prije 10.000 godina: zagrijavaju kamenje na vatri i ubacuju ga u zdjelu sa mlijekom! I lingvisti su dali svoj prilog otkrivanju porijekla Baska. Svi pokušaji da se “euskara” – jezik ovog naroda – usporedi sa bilo kojim europskim jezikom, propali su na samom početku. Jedino ga nisu upoređivali sa slovenskim jezicima (srpskim)…
Svi nazivi oruđa za sječenje izvedeni su iz dvije riječi koje znače kremen i kamen. Dvije gotovo identične riječi označavaju zemlju i snijeg, a svi nazivi drveća izvedeni su iz riječi: lišaj, trnjak, strnjika – dakle, iz naziva vegetacije, koja je postojala u ovom regionu za vrijeme – ledenog doba!
Preživjeli jezik
Euskara je veoma sličan i nekim kavkaskim (!) jezicima: tako je, na primjer, baskijska riječ “borobil” slična gruzijskoj riječi “borbali” (točak). I deklinacije i gramatika su im veoma slične. Zbog toga lingvista Žorž Dimezil (Georg Dimeziles) kaže:
– Čini se da jezik Baska i sjeverni i južni kavkaski jezici, predstavljaju jedine preživjele ogranke neke već odavno nestale jezičke porodice!
Da li su u toj jezičkoj porodici bili i Atlanti?!
– Dio svojih običaja, znanja i kulture Atlanti su ostavili i u Europi, i u Africi, i u Americi! -smatra istraživač Moris Šatelen. – Sigurno je da su se neka znanja civilizacije Atlantide, koristila među narodima Latinske Amerike, prije svih Maja i Inka, ali i u drevnom Egiptu i Sumeru. Ipak, Baski su najviše zadržali osobina naroda Atlantide! To se najviše iskazuje u njihovom fizičkom izgledu i – jeziku!…
U sklopu neobičnosti, koje su vezane za Baske, često se ističe i ova: kako su Baski, čija zemlja leži na veoma tranzitnom putu, uspjeli da sačuvaju svoj tip, jezik i kulturu?
Dio odgovora, svakako, leži u baskijskom ratničkom životu. Međutim, sigurno je daleko važnija činjenica da je stoljećima ženidba sa osobama koje nisu bile baskijskog porijekla predstavljala tabu, zbog tradicionalnog vjerovanja da su djeca iz takvih veza – prokleta!
Zbog toga, Baski su se ženili među sobom. Sličan je fenomen karakterističan i za civilizaciju drevnog Egipta. I faraoni su se često ženili u najužem krugu svojih porodica. Drugo, Baski su duboko i trajno vezani za svoju tradiciju i svoj narod. To se i danas može osjetiti ako se na Dan domovine (Aberi Eguna) posjeti njihovo sveto mjesto – Gerniku. Toga dana, ispod prostrane krošnje jednog stoljetnog HRASTA (drevni srpski običaj), na vjernost svom narodu zaklinju se desetine i desetine hiljada Baska, koji žive u Španjolskoj, Francuskoj, Portugaliji, Argentini, Čileu ili u drugim krajevima svijeta. Tako Baski, iz godine u godinu, obnavljaju zakletvu, koju su njihovi preci, Atlantiđani (?), prije mnogih milenijuma kao zavjet ostavili svojoj djeci!
Jedan drugi narod, koji je afirmaciju i bljesak svoje fantastične kulture, doživio na drugoj strani Atlantika, Maje, svoje porijeklo, takođe, usko vežu za Atlantiđane. Zašto?
Ko je bio Kukulkan?
Kada se u stravičnoj eksploziji, i kataklizmi izazvanoj padom Planetoida A, koji je pao u Atlantski okean, ili u lančanoj eksploziji atlantskih vulkana, završila civilizacija koja je stasala na Atlantidi, na sigurnim obalama Amerike započeli su svoju fantastičnu civilizaciju Maje.
Uplašeni hirovima mora, koje je zbrisalo njihovu pradomovinu, svoje su monumentalne gradove podizali duboko na kopnu, najčešće u nepristupačnim prašumskim predjelima. Fantstična znanja iz astronomije, graditeljstva, organizacije podario im je zagonetni bog Kukulkan (Kukulcan), koji je došao s mora, bio bijele puti i nosio bradu. Kukulkan je podigao veliki grad Majapan (Mayapan), izvjesno vrijeme vladao njime, a onda zauvijek otišao ostavivši narodu Maja mnoga korisna znanja.
Biskup iz 16. stoljeća Diego de Landa, glavni hroničar španjolskih konkvistadora zabilježio je da mnoge baskijske riječi imaju isto ili slično značenje i kod Maja.
“Jedan Baskijac – zapisao je de Landa – mogao se lijepo sporazumjevati sa pripadnicima naroda Maja…”
Arhaična mitohondrijalna linija (mtDNA hg U8a) ističe genetske veze Baska sa Keltima i Srbima: srpski haplotip se sa baskijskim slaže u 60 odsto slučajeva, a keltski čak u 70 procenata. Ova linija Baske povezuje sa kromanjoncima (Cro Magnon), ljudima koji su u Evropu došli pre oko 40000 godina i istrebili neandertalca (Homo Neandertalis).
Možda su se Baske mešale sa srpskim plemenima koja su Portugal (oblast današnje Luzitanije), iz Severne Evrope naselila zajedno sa Keltima između XII i VIII veka pre naše ere, o čemu piše Plinije u Naturalis Historia: „Seurbi, na latinskom Serbi, pripadaju mnogobrojnim plemenima predromanskog stanovništva Portugala. Srbi su živeli u oblasti reke Mine, po kojoj se zove cela oblast, na izvoru reke Korado, do reke Lim na severu zemlje“. Plemena severnih Srba, naseljenika na Iberijskom poluostrvu, istoriografija naziva malim Keltima ili Keltićima (Celticci). Baske Srbe nazivaju Serbirima.
U drevna vremena kavkaski Iberijci su živeli na obalama Crnog mora, u današnjoj Gruziji, na osnovu čega pojedini lingvisti pretpostavljaju da je baskijski povezan sa indoevropskim jezicima kavkaske oblasti, tj. da su Kavkasci i Baski potomci ogromnog indoevropskog naroda (preživeli Atlantiđani ?), kasnije prognanog u planinske oblasti starog kontinenta.
…
_________________