MITSKA HIPERBOREJA (HYBORIA) – 3. deo
Najdrevnija svedočanstva koje je ostavila naša rasa
Zadržat se, u najkraćim mogućim crtama, na Tilakovom dijelu. Zadržat se na
njegovim zaključcima i rezultatima, zaobilazeći, ovom prilikom, inače veoma utemeljenu, složenu
i čvrstu argumentaciju.
Njegova razmatranja temelje se na onom što on naziva “najdrevnijim svjedočanstvima
koje je ostavila naša rasa “- na analizi najdrevnijih tekstova Indoevropljana: Veda, svete
knjige hinduizma i Aveste, svete knjige Persijanaca, odnosno njenog prvog i najstarijeg
poglavlja Vendidad (Vendi-Sloveni), upotpunjujući svoju egzegezu poglavljima koja se odnose na astronomiju,
meteorologiju, geologiju, biologiju, arheologiju, paleontologiju, komparativnu mitologiju …
Rezultat je značajno pomicanje dotad sasvim proizvoljno procijenjene starosti Veda, i
to za nekoliko tisućljeća unatrag. Tilak nas tako vraća mnogo tisuća godina u prošlost, u
tamu prapovijesti, u kojoj naziremo konture velike arijske kulture koja je, nesumnjivo,
cvjetala u okopolarnim područjima .
Treba naglasiti da se Tilak, tumačeći naturalistički aspekte vedskog predanja
često ne zadržava samo na njima, već da osvjetljava i osnovne, najbitnije sadržaje indoevropske tradicije,
kao što su apsolutni dualizam svjetlosti i tame, ljeta i zime, dugog dana i duge noći.
“Dokazi koje smo prikupili u prethodnim poglavljima počivaju na navodima iz prve
ruke iz Veda i Aveste, koji bez mogućnosti zablude dokazuju da su pjesnici Rig-Vede
(Najstarije od četiri Vede – prim. B. N.) Poznavali klimatske uvjete koji se daju zapaziti
samo u arktičkim područjima … Dug dan i duga noć od po šest mjeseci, duga obrćući i
neprekidna zora tijekom više dana, godina s manje od dvanaest sunčanih mjeseci, sve su to
poznavali i opisali idovski bardi ne koristeći alegorija i metafora, nego neposrednim
aluzijama koje su dugo ostajale nerazumljive ili rđavo tumačene (…)”
Prapostojbina Arijevaca, zaključuje Tilak, mogla se nalaziti samo na krajnjem
Sjeveru: “neprekidna zora od trideset dana moguća je samo na nekoliko stupnjeva južno od
Sjevernog Pola. Ali ako se geografska širina može odrediti s velikom točnošću, geografska
dužina, naprotiv, ostaje u potpunoj neodređenosti “. Ipak: “(…) nije nevjerojatno da se
iskonsko stanište nalazi na sjeveru Sibira, prije nego na sjeveru Skandinavije ili Rusije. ”
Arijski prazavičaj uništen je snijegom i ledom – glacijacije o kojoj postoji
nedvosmisleno, jasno i neposredno svjedočanstvo u Vendidad – i to u vrijeme od prije osam i više hiljada godina prije Hrista; a to je ujedno početak postglacijalne ere, i seobe Arijevaca, te njihovog lutanja po evroazijskom kontinentu.
`” Prvo od mjesta i sjajnih zemalja koje stvorih ja, bog Ahura Mazda, bijaše Airyana Vaejo
(Arijski raj) koju obliva dobra rijeka Daitya.
“Angra Mainyu, gospodar smrti, uzvrati stvarajući ovu pošast, riječnu zmiju i zimu, koje
stvoriše Daevasi.
“Tu ima deset zimskih i dva ljetna mjeseca, a ti mjeseci su hladni za vodu, hladni
za zemlju, hladni za raslinje. Tu je središte zime, tu dno zime, tu srce zime, tu je najgora od
pošasti “(Vendidad- Fargard I ).
U Vendidad – Fargard II nalazimo početak povjesti na raspršenju Arija, kad Ahura Mazda upozorava Jimu da će se “na materijalni svijet obrušiti zlosretne zime koje će izazvati padanje snijega u gustim slojevima, debljine jedne aredvi, na najviše planine “.
Zvjezdane karte “Atlantiđana”
Tilak nije jedini koji je išao tragom Hiperborejskog mita. Njegova otkrića, u
znanstvenom domenu, su najspektakularnija i, možemo reći, najpotpunija, najcelovitija. Drugi
autori, prije i poslije njega, dospjeli su do sličnih ili čak istih zaključaka, sljedeći druge
puteve i sasvim različite oblike i metode spoznaje.
Na prvom mjestu, treba spomenuti francuskog astronoma, inače astronoma posljednjeg
francuskog kralja: Jean Sylvain Bailly (1736-1793 – godina kada je Baji giljotiniran).
Slično kao Tilak, koga su na istraživanja potakli podaci o položaju sazviježđa koje je mogao
naći u drevnoj Vedskoj literaturi – Bajievu radoznalost potakle su drevne astronomske
karte koje su mu donosili misionari i putnici iz Indije. One su, prema Baji, mogle nastati
samo preciznim opažanjima iz oblasti koje se nalaze između 50-og i 60-og stupnja sjeverne
širine. Pretpostavio je da su u pitanju opservacije “nekog nepoznatog naroda” – Baji ih
naziva Atlantiđani – koji je migrirao od krajnjeg Sjevera ka Jugu. Autor je našao i brojne
potvrde za svoje pretpostavke, istražujući mnoge i raznovrsne mitologije. Navodimo njegov
glavni zaključak: “kada ujedno te tradicije, često mutne i konfuzne, opažamo s
zapanjenošću da sve one teže istom cilju, koji njihova ishodišta postavlja na Sjever “.
Baji je taj “nepoznati narod” nazvao “Atlantiđani”: mi ćemo ih poistovjetiti s
Hiperborejcima, budući da je njihova postojbina smještena “između 50-og i 60-og stupnja
sjeverne širine “, dakle u polarne oblasti koje nas upravo, na ovom mjestu, najviše i
interesuju (mitska Atlantida o kojoj izvješćuje Platon nalazila se negdje u sjeverozapadnom Atlantiku).
Atlantida je, za autore poput Rene Genon, u tijesnoj vezi sa Hiperborejom, ali ipak
kao drugostupanjski centar polarne tradicije te ih je pogrešno, pa čak i opasno,
poistovjećivati.
Ljudi-Bogovi i ljudi-zveri
Drugi autori, drugim putevima, dolazili su do gotovo identičnih zaključaka. Mi ćemo,
za potrebe ovog ogleda, među mnogim drugim, spomenuti frizijskog znanstvenika Hermana Virta, o kome nas, u svom dijelu ,,Hiperborejska teorija” (Moskva 0,1992), izvješćuje Rus Aleksandar Dugin, zadržavajući se na kraju na koncepcijama tzv. autora tradicionalista, kao što su Rene Genon i Julius Evol. Dugin, u svojoj knjizi, govori ne o znanstvenim otkrićima,
teorijama, hipotezama ili “pogledu na svijet”, već upravo o “vasioni Hermana Virta”.
Nepoznat nam je put kojim je Herman Virt došao do svojih saznanja. Savršeno je
jasno da do takvih saznanja nije mogao doći putevima koje je slijedila ortodoksna znanost onog
doba.
Ali, kao što ćemo uvidjeti, to pitanje ima samo sekundarni značaj. Bitnije od
pitanja metoda jeste pitanje što je Herman Virt video i zaključio, što je istinski rezultat
njegovih radova. Činjenica da su oni, ponegdje, opisani kao fantastični, ni najmanje ne
umanjuje njihov značaj – Virt ionako govori o stvarima koje etablirana znanost zaobilazi ili
prećutkuje. Ali nas ovdje, u prvom redu, interesuje istinitost, ne toliko konkretnih
povijesnih činjenica, koliko istinitost Hiperborejskog mita.
Najznačajnije njegovo djelo nosi naslov ,,Porijeklo čovječanstva”. U njemu, i u mnogim
drugim svojim knjigama, Virt razvija vlastite koncepcije, čije je polazište Arktogeja,
Sjeverna država- Hiperboreja, kao ishodište čovječanstva ali, iznad svega, jedne ljudske rase i jedne tradicije, koja se od početka pojavljuje u svom dovršenom – bolje bi bilo reći
savršenom, organskom – obliku. Tijekom narednih vremena, u postarktičkoj eri, ona će postati
predmet iskrivljavanja i izopačavanja ali također i tajanstvenih ponovnih javljanja, u manje
ili više čistom i izvornom vidu. Ona ipak, unatoč svemu, ostaje glavni predmet, najvažnija
tema duhovne povijesti čovječanstva.
Njen glavni nositelj, a time i glavni subjekt povijesti, jeste , arktički čovjek, čovjek
Pola, predstavik arktičke rase, zapravo predstavnik rase Ljudi-bogova: istinskih sinova
Božijih u vasioni. Njemu stoga savršeno odgovara ekstremna arktička priroda, polarno
okruženje, sa skoro apsolutnim dualizma svjetlosti i tame, života i smrti, topline i
hladnoće (tame, smrti i hladnoće, koji nastupaju tijekom arktičke zime).
Zakonomerno i prirodno, budući da je i sam Bog dvojstven, arktički proto-kontinent ima svoju potpunu suprotnost i protutežu, proto-kontinent Juga, Gondvana.
To je zemlja noći, tropi i ekvator, (a ne Južni Pol), nastanjena, ne Ljudima-bogovima, kao
što je to slučaj u Arktogeji, nego Ljudima-zverima. Jug je demonski antipod Arktika.
Nekad, u tercijaru, dvije rase živjele su u potpunosti odvojeno i bez međusobnog miješanja.
(Vede pamte i izriču apsolutnu zabranu njihovog miješanja.)
Negdje početkom kvartara, s glacijacije Arktogeje, kad sjeverna zemlja zamrzava, pri čemu izvjestan broj predstavnika nordijske rase ipak ostaje živjeti među ledenim bregovima, počinje put sjevernog čovjeka ka Jugu, a time i do suprotstavljanja, sukoba, beskompromisne borbe, ali najzad dolazi i do miješanja dvije ljudske rase (severnih Ljudi-bogova i južnih Ljidi-zveri). Tako počinje i period postepene degradacije hiperborejske tradicije.
I ne samo što dolazi do zamrzavanja Arktogeje, već se i sama Gondvana raspada na nekoliko kontinenata, a prvobitna opozicija Sjever-Jug biva zamijenjena novom, opozicijom Istok-Zapad. Atlantida se tada nalazi u Sjevernom Atlantiku, i dodiruje ostatke Arktogeje. Istočni kontinent je proto-Euroazija. ”
Virt potom slijedi složene puteve migracija nordijske rase koje postupno mijenjaju
izgled i rasni sastav stanovništva Gondvana. Atlantski ciklus, grubo uzevši, odgovara kasnom
paleolitiku, i to njegovom magdalenskom periodu od 22-10 hiljada godina prije Hrista.