Ko je bio Dimitrije Mitrinović, ili ,, Povratak u Budućnost” …
(Autor Miša Vasić)
Dimitrije Mitrinović
Dimitrije Mitrinović, gotovo nepoznat u našoj javnosti, zapravo je bio jedan od najznačajnijih evropskih mislilaca i vizionara prve polovine XX veka. Nakon “političke” faze svog dejstva, kada je bio spiritus movens “Mlade Bosne” i vizionar tada još nepostojećeg jugoslovenstva, prešao je u “spiritualnu” fazu, prešao u Englesku, gde je živeo sve do do svoje smrti, bio u interakciji sa vodećim duhovima Evrope svoga doba, dok je intenzivno radio na duhovnom razvoju pojedinca i čitavog čovečanstva.
Njegova osnovna ideja je bila stvaranje ujedinjenog čovečanstva baziranog na principima nauke, progresa, humanosti i ravnopravnosti svih pojedinačnih naroda. Vizija je bila re-kreiranje “prvobitnog Adama”, spiritualnog bića, arhetipa iluminiranog čoveka, koji bi rezonirao sa čitavim čovečanstvom, koje bi istovremeno bilo i “univerzalni čovek”, poput holograma u kolektivnoj svesti.
Mitrinović je anticipirao tehnološku revoluciju, a pojava interneta i informatičke ekspanzije obilja planetarnih informacija i znanja kao da se podrazumeva u njegovim idejama od pre jednog veka. U današnje doba, kada glavne značajke globalnog društva predstavljaju visoka tehnologija i neformalno planetarno mrežno povezivanje slobodnih duhova putem elektronskog organona, , nameće se potreba za formalizovanjem novonastalih društvenih odnosa u novi, post-demokratski poredak, baziran na kompetenciji, istinskom znanju, univerzalnoj etici, i slobodnoj ali nadasve odgovornoj komunikaciji.
Mitrinović kao da daje odgovarajuće odgovore ne samo anticipirajući probleme, već bivajući delom današnjeg trenutka, živeći u njemu, toliko je aktuelan, i toliko rezonira sa nama ovde i sada, dok vapijemo za novom paradigmom, koju nam je velikodušno već ostavio, odavno odgovorivši na pitanja koja tek danas postavljamo. Tako kao da prisustvujemo fenomenu Back to the Future, iz istoimenog filma: čitav vek je protraćen na retrogradno kretanje: histerične kvazi-spiritualne masovne pokrete, krvave ratove, diktature, volju za moć itd., da bi se tek danas, potpražno, putem tehnologije i masovnih medija, stvorila osnova za kretanje u smeru progresa, o čemu Mitrinović, formalno čovek prošlosti, govori iz sopstvene spiritualne pozicije, koja je oduvek bila budućnost, a to današnji probuđeni duhovi više nego jasno mogu da vide.
I, za kraj, jedna posve subjektivna impresija: sam izgled Dimitrija Mitrinovića mi je oduvek odavao utisak kosmičke šale: njegovo lice odaje izraz čoveka današnjeg doba, koje je putem photo-shopa ili karmičkom prečicom neko prebacio u arhaično okruženje prošlog stoleća.
U tekstu koji sledi, nasleđu “New Atlantis Foundation”, govori se podrobnije o Dimitriju Mitrinoviću, pomalo zaboravljenom, a nikad aktuelnijem geniju, i njegovim tako okrepljujućim idejama.
PREDLOZI DIMITRIJA MITRINOVIĆA:
“PROMENITI SVET PUTEM PROMENE SAMOG SEBE”
“OD INDIVIDUALNE INICIJATIV, PREKO SAVEZA POJEDINACA, DO APSOLUTNOG KOLEKTIVA”
Nasleđe “New Atlantis Foundation”
( prevod: Miša Vasić )
Dimitrije Mitrinović emigrirao je u Englesku po Prvog svetskog rata 1914; prethodno je studirao istoriju umetnosti u Nemačkoj, na Minhenskom univerzitetu . Sa drugim vodećim duhovima Evrope, uključujući Wassilyja Kandinskog, Gustava Landauera i Frederika van Eedena, predložio je da Evropa treba da inicira svetsku renesansu kulture. Izbijanje rata je stavilo tačku na te planove. Mitrinović je nastavio sa pisanjem i predavanjima pošto se doselio u Englesku, ali je svoje vreme uglavnom koristio za susrete i razgovore sa malom grupom ljudi. Mitrinovićev rad treba sagledavati u kontekstu svteskih događaja koji su se odigravali početkom veka, prevashodno I svetski rat, Ruska Revolucija, uspon komunističkog i fašističkog pokreta, i nacionalistički pokreti u vanevropskom svetu. Skora mogućnost sagledavanja bilo kakvog ispunjenja njegovih ideja bila je opet osujećena, ovaj put usled II svetskog rata.
Mnogi savremeni mislioci su takođe bili duboko uznemireni onim što su sagledali kao najznačajniju svetsku krizu. Među njima su bili Rudolf Steiner, osnivač Antropozofskog pokreta, i Erich Gutkind, nemačko-jevrejski filozof koga je Mitrinović sreo u Nemačkoj i smatrao ga je značajnim prorokom modernog doba. Poput oba pomenuta mislioca, Mitrinović je političke preokrete smatrao simptomima značajne promene, koja je zauzimala mesto u svim oblastima ljudskog života, usled činjenice da je čovečanstvo bilo pred dosezanjem novog stupnja razvitka. Individualna samosvest moderne individue predstavlja konačni stupanj dugod perioda razvoja koji se proteže kroz milenijume, do najdavnijih vremena.
Svesnost u drevnom svetu se uopšteno uzima za znatno drugačiju od današnje. Ovaj prvi stupanj ljudskog razvitka je predstavljen kulturama drevne Indije, Bliskog i Dalekog Istoka i Egipta. Plemenska svest postepeno se menjala u nacionalnu svest kako su se ljudi ujedinjavali. Ljudi su na tom stupnju osećali zajednički identitet jedni sa drugima kao i sa svojom grupom, a kolektivno su posedovali intuitivnu, vidovnjačku mudrost, koju smo mi danas izgubili. U literaturi drevne Indije, naročito u filozofiji Vedante, može se videti da su ljudi bili svesni svog identiteta, ne samo međusobno, već i sa celokupnom prirodom oko njih, kao i sa nebeskim svetom iznad njih. Brahman, božanski kreativni princip svemira, treba da je identičan sa Atmanom, centrom lične svesti. Celokupan život se svodi na tri principa: Biće, Svesnost i Blaženstvo; ali u čovečanstvu to trojstvo je ujedinjeno sve dok se samosvesni pojedinac ne izdvoji iz društva. Trojstvo bogova pojavljuje se u egipatskoj mitologiji i takođe u drugim drevnim kulturama. Ovo samosaznanje je doživljeno, naročito od strane proroka i propovednika, kao otkrovenje od stane božanskog izvora koji je izvan nas, a Mitrinović je spise iz tog perioda ljudskog razvitka smatrao “prvim otkrovenjem”. Prepoznao je rad Rudolfa Steinera kao pomirenje ovog prvog otkrovenja kako sa hrišćanstvom, tako i sa modernom naukom.
Pojava samosvesnog pojedinca u istorijskom vremenu bila je postepen proces koji je kulminirao u događaju koji je bio otkriće prirode individualnog čoveka. Božanska priroda koju je od sebe zahtevao Hrist, po Mitrinoviću predstavlja “drugo otkrovenje”. Trojedina morfologija pojavljjije se ponovo u hrišćanskoj doktrini Oca, Sina i Svetog Duha a potvrđuje se Hristovim rečima: “Ja i Otac moj jedno smo”. Vladimir Solovjov, ruski filozof, govorio je o tome kao o muževnom božanskom principu, koji čovečanstvo treba da preuzme. Takođe je uveo i pojam Sofije kao buduće inkarnacije Svetog Duha u univerzalnom čovečanstvu, ideju koju je Mitrinović dalje razvio u svom predlogu saveza pojedinaca.
Tokom proteklih 2000 godina, evropska kultura imala je temelj u hrišćanstvu. Ljudski progres tokom ovog perioda zavisio je liderstva i vođstva individualnih ljudi – genija: prvo u Grčkoj od Platona, koji je uveo pojmovno mišljenje, i “ideje” Dobrog, Istinitog i Lepog. Evropa je bila centar procvata kulture u fliozofiji, literaturi, umetnosti i nauci koje je Mitrinović nazvao “trećim otkrovenjem”, ili otkrovenjem pojedinačnog genija. U filozofiji , Hegel je izrazio trojstvo kao tezu, antitezu i sintezu, a njegov koncept sinteze kao daljeg razvitka i ispunjenja i teze i antiteze bio je za Mitrinovića posebno značajan. Mora se uočiti da svako od tri otkrovenja, Vedanta, Hrišćanstvo i Hegel sadrži izražavanje trojstva: Vedanta kao Biće, Svesnost i Blaženstvo, hrišćanstvo kao Oca, Sina i Sv. Duha, a Hegel kao tezu, antitezu i sintezu. Kritička filozofija Immanuela Kanta da pojedinci ne mogu spoznati nikakvu realnost izvan sopstvenog iskustva, koje, naravno, može i treba da se deli sa drugima. Tako su ideje kao ego, objektivni svet ili sloboda ustvari bile otkrivene i afirmisane od strane individualaca, sa ciljem davanja smisla sopstvenom životu. Radovi Friedricha Nietzschea, Ottoa Weiningera i Maxa Stirnera, koji su svi deklarisali suverenitet pojedinca i moć čovečanstva da determiniše sopstvenu budućnost, su zapravo samo komentari na treće otkrovenje.
U ovom veku, svet se može, na neki način, videti kao celina, ali sa rasprostrtim konfliktima nacionalnih i verskih grupa, slika celine se pojavljuje totalno fragmentirana i neobuhvatljiva. Pojedinci osećaju malu ili nikakvu vezu sa celinom, i identifikuju sebe kao možda jednim njenim malim delom; Takođe se često osećaju veoma izolovanim i odsečenim jedni od drugih, odvojenim od korena koji je u široj zajednici. Ove simptome je istakao Erich Gutkind u svojoj knjizi “Siderische Geburt”, izdatoj 1910, i predvideo je da, ako ljudska rasa nije pred izumiranjem, sledeći krucijalni korak u razvitku ljudske svesti mora biti načinjen. Mitrinović je taj korak video kao odgovor na treće otkrovenje kao stvaranje zajednice pojedinaca, koji bi na sebe preuzeli odgovornost za celo čovečanstvo, koje vide kao jedinstveni i božanski entitet. Kao i Vladimir Solovjov, Mitrinović je shvatao da svesno ujedinjenje pojedinaca radi celog sveta i univerzalnog čovečanstva treba da bude inkarnacija Svetog Duha, ili Sofija. Ovo bi takođe bilo i ispunjenje Auguste Comteovog koncepta Velikog Dela. Bilo bi to posvećenje pojedinaca jednog drugome, u spoznaji da je svaki čovek jedinstven, kao što je jedinstvena i svetska celina.
Trojedina morfologija, predmet otkrovenja u hrišćanstvu, je primenljiva kako na ceo svet, tako i na pojedinca, i esencijalno je morfologija kao takva. Ljudsko telo je još od drevnog doba bilo shvatano kao strukturalna formula kosmosa. Ljudsko telo se sastoji od tri glavna sistema: nervnog sistema i mozga, krvnog i respiratornog sistema, i metaboličkog sistema, korespondirajući sa psihološkim funkcijama mišljenja, osećanja i volje. Organsko društvo bi zato trebalo da demonstrira te tri funkcije u svojim kulturnim, političkim i ekonomskim sferama, od koji svaka mora biti odvojeno organizovana kako je to i u ljudskom telu. U telu su ove tri funkcije integrisane podsredstvom endokrinog sistema; u društvu ovaj četvrti ili integrativni faktor treba da reprezentuje grupa ljudi poznata kao Senat. On bi posredovao između tri sfere društva i omogućio njihovo lagano međusobno funkcionisanje. Gotovo je suvišno istaći kontradiktornost priroda tri sfere društva, a funkcija Senata je ona, koju je Mitrinović predložio kao esencijalnu u današnjem svetu. Zapravo, funkcija Senata, u kontekstu svetske celine, je ona, koju treba da izvršavaju razni pojedinci, širom sveta. Suština je da se ove ličnosti ne identifikuju ni sa jednom nacijom, klasom, profesijom ili drugom socijalnom funkcijom i moraju imati mogućnost da budu nepristrasni. Funkcija Senata u svakoj situaciji nije ni pravljenje kompromisa, ni stavljanje na jednu stranu, nego iznalaženje kreativnog rešenja “iznad i između suprotnosti”, koje ne isključuje samo pojedinačne stavove, nego takođe podiže diskusiju na viši nivo. Pri obavljanju ove funkcije, Senat treba da obezbedi vezu između apsolutog i pojedinačnih entiteta: pojedinca s jedne strane i sveta kao celine, sa druge.
Konflikt između tri društvene sfere je legitiman i funkcionalan; Mitrinović ga je shvatao kao odgovarajući ventil za agresivnost koja se obično iskazuje u ratu. Međutim, i u slučaju pojedinaca, kao i grupa, Mitrinović je podržavao stav psihologa Alfreda Adlera da je glavna smetnja saglasju i kooperaciji pojedinačna težnja za moći. Konflikti između pojedinaca na ličnom nivou, kao i između društvenih grupa, tražili su psihološko objašnjenje. Formiranje Adlerovog društva, ranih 20-tih godina, dalo je Mitrinoviću bekgraund pomoću koga je mogao da skrene pažnju javnosti na pomenute probleme, i omogući svojim poštovaocima da povećaju samospoznaju; i to u doba kad je psihologija bila slabo razumljiva široj publici.
Ljudska porodica, koju čine otac, majka i dete je trojstvo koje se takođe pojavljuje u religiji i umetnosti. Kao i psiholog Georg Groddeck, Mitrinović je dete shvatao kao treći pol. Četvrti element trojstvu čoveka, žene i deteta je genijalnost, a Mitrinović ju je definisao kao jedinstvenu osobinu, nevezanu za talenat, koja ima univerzalno značenje; poput pisca Otto Weiningera. Od Platonovog doba, do danas, razvitak Zapadnog sveta zavisio je od liderstva posebnih genijalnih pojedinaca. Takvi pojedinci su izrazili svoju poruku iz psiholoških nivoa nesvesnog koji nam više nisu dostupni. Karakteristika današnjeg vremena, kako je to Erich Gutkind istakao, je da više neće biti velikih genija i liderstava od kojih će zavisiti upravljanje čovečanstva. Odsada, pojedinci će morati da preuzmu odgovornost za budućnost.
Ranih 20-tih godina, Mitrinović je priložio seriju članaka nazvanu “Svetski poslovi” za “New Age”, progresivni časopis, izdavan od strane A.R. Oragea. Ovde je podcrtao svoje poglede na svet kao razvijajući organizam sa psihološke tačke gledišta u kojoj su istok, zapad, sever i jug predstavljali razlišite aspekte ljudske psihe, a svaka razlišita nacija je igrala funkcionalnu ulogu. ove tačke gledišta Mitrinović je smatrao da Evropa, kao kontinent gde se individualna samosvest prva razvila treba da preuzme inicijativu vođstvu ostatka sveta u pravcu integracije.
Svetsko vođstvo će zavisiti od dostupnosti današnjim ljudima našeg bogatog nasleđa mudrosti iz prošlosti. Ovo uključuje značajne spise iz svih istorijskih perioda, od velikih svetskih religija do filozofije, sociologije i psihologije, takođe umetnosti i muzike Istoka i Zapada. Mi sada zaista već imamo to znanje dostupnim putem modernog napretka u komunikacijama, ali ono ostaje fragmentirano i većinom irelevantno za pojedinca. Mitrinović je predlagao da celokupno znanje treba sakupiti i prevrednovati u odnosu na čoveka, reprezentativno ljudsko biće, koje je Mitrinović označio kao Anthropos. U budućnosti, svaka grana nauke treba da ima prefiks Anthropo-, i tako bude u relaciji sa svakom drugom granom. Psihologija, kao proučavanje ljudske duše, bi igrala značajnu ulogu. Svo znanje treba učiniti dostupnim i deliti nespecijalizovanim pojedincima koji redom treba veoma da prošire svoje horizonte.
Rasprostranjen evropski pokret ponovnog stvaranja slike jedinstva svemira, planete Zemlje i čovečanstva je zauzeo mesto u Renesansu u XVI i XVII veku, što je došlo do izražaja u literaturi i umetnosti. Ta koncepcija je vidljiva u ostvarenjima takvih veličina kao što su Shakespeare, Comenius, Giordano Bruno i Francis Bacon. Današnji Renesans će ponovo otkriti i ponovo stvoriti iskustvo organskog jedinstva čovečanstva i planete Zemlje. Mitrinović je skrenuo pažnju na znašajne pisce iz prošlosti koji su doprineli ovoj ideji. Nije tražio da njegovi sopstveni predlozi budu smatrani originalnim, ali je prepoznao delo tih stvaralaca kao svoje izvore i onda istakao njihov značaj za današnjicu. Njegov lični zahtev za originalnošću leđi u pravcu predlaganja i utemeljenja osnova za sintezu koja će pokriti sve dimenzije ljudskog života. Bilo je neophodno prihvatiti da su tri otkrovenja projavljena u tri stupnja razvitka ljudske svesti, predhrišćansko, hrišćansko i današnje, bila od jednakog značaja, i neophodna za razumevanje današnjeg trenutka. Bez Senata, kao sinteze tri društvene sfere, različitost i individualna sloboda ne bi bile moguće. Slično, prefiks Antropo- za svaku granu nauke, što kazuje da je pojedinačno ljudsko biće centralni integrativni faktor, osiguraće njegov potencijal doprinosa ljudskom životu.
Kreativnost budućnosti uzeće na sebe formu kritike, a osnova za procenu je značaj ili vrednost svakog rada za ljudski život. Celina našeg nasleđa u literaturi, nauci, religiji i umetnosti zahteva da bude prevrednovana sa današnje tačke gledišta. Zbog potrebe za zajedničkim vrednostima, Mitrinović je predložio da se procenjivanje studira kao nauka aksiologija. Kroz dikusije, pojedinci moraju biti svesni na kojoj osnovi baziraju svoje sudove, imajući u vidu da u budućnosti neće više biti vođstva od strane velikih lidera. Težnja za originalnošću će postati irelevantna, jer više neće biti originalnih genija kao u prošlosti. Umetnost budućnosti će biti kreativna kritika, gde kritika nanovo izražava i vrednuje remek-delo prošlosti i tako ga oživljava u novoj formi.
Verujemo da je objavljujući svoje ideje, Mitrinović gledao u budućnost, a ove ideje su danas aktuelne više nego ikad. Vratimo se Mitrinovićevim rečima, ” OD INDIVIDUALNE INICIJATIVE PREKO SAVEZA POJEDINACA DO APSOLUTNOG KOLEKTIVA “: dok je Gutkind govorio da će sledeća stepenica za čovečanstvo biti veća od prelaza od životinje ka čoveku, Mitrinović je takođe istakao da polusvesne sile evolucije, koje su dovde dovele ljudski progres, danas više ne deluju. Koje god se odluke, dobre ili zle, donesu danas, to su svesne odluke, za koje su pojedinci lično odgovorni.
U ovom kritičnom trenutku svetske istorije, organizacija “New Atlantis Foundation” se nada da će pojedinci uvideti potrebu da razmišljaju na novi način: o samima sebi i o svetu kao organskoj celini. Trostruk društveni poredak može se stvoriti inicijativom ovih pojedinaca da stvore nove međusobne odnose u kontekstu celog ljudskog kolektiva, ali ipak u formi inter-personalne posvećenosti.
Izvor : http://www.kpv.rs/?p=1264