MITSKA HIPERBOREJA (HYBORIA) – 5. deo
Friedrich Nietzsche izražava svoju postranjenost i oslobođenost od modernih iluzija nadahnutim metaforama hiperborejske samobitnosti: »Pogledajmo se u lice! Mi smo Hiperborejci!— dosta dobro znamo koliko po strani živimo. ‘Ni po zemlji, ni po moru nećeš naći put koji vodi Hiperborejcima: već je Pindar to znao o nama.
S one strane severa, leda, smrti — tamo je naš zivot, tamo je naša sreća… Otkrili smo sreću, poznajemo put, našli smo izlaz iz lavirinta starog čitave milenijume. Ko bi ga inače našao? Moderni čovek možda? — ‘Ne znam kuda idem ni otkuda dolazim; ja sam sve ono, što ne zna kuda ide i otkuda dolazi’ — uzdiše moderni čovek. Od te modernosti smo se razboleli — od gnjilog mira, od kukavičkog kompromisa, od sve nečistoće modernog da i ne.”
Hiperboreja je i »veza među narodima i zemljama« jer »sve nam, kaže Virgilije, dolazi iz tih severnih zemalja, od Hiperborejaca«
Veliki polarni istraživač Charet kaže: »Iznad severnog kruga nema više Francuza, Nemaca, Engleza; tamo su samo ljudi«
Vidjeli smo da su mitovi o Hiperboreji sve, sem mrtva prošlost. Oni nisu proizvod
uobrazilje pojedinih klasičnih pisaca a još manje mrtva praznovjerja jednog davnog doba. Oto
Muk, poklonik jednog drugog mita, onog atlantidskog, u knjizi Sve o Atlantidi (Alles uber
Atlantis), pokušava hiperborejski mit objasni putem izvjesnih prirodnih fenomena, samih
po sebi fascinantnih, koji pokreću fantaziju i bude izvjesne sadržaje u posmatraču. Ali, i
kad bi to bila sva istina o Hiperboreji, takvo prirodno okruženje moralo bi, s vremenom,
privući ili stvoriti izvjestan tip ljudi i onda, opet, prirodno dovesti i do stvaranja
odgovarajuće rase i etnosa, kulture ili civilizacije …
Mitovi o Hiperboreji i danas pokreću brojne istraživače i mislioce. Sjever,
polarne oblasti, koje su nekad privlačile polarne putnike, danas privlače arheologe i
istraživače prošlosti. To nisu sterilna istraživanja: arhetipovi Sjevera i danas su
djelotvorni i živi, i oni potiču one koji ih slijede na istinske duhovne pustolovine i
otkrića. Veoma polako, neuporedivo teže nego druge oblasti i zemlje, Sjever otkriva svoje
duboko zapretene tajne. One, sem toga, spadaju u mnogo dublju prošlost nego neke druge.
Neke indicije to potvrđuju: ispitivanja ugljikom 14 pokazala su da su “megalitski
spomenici Europe i metalurgija Balkana stariji od pretpostavljenih mediteranskih
prototipova. I ne samo metalurgija već i atraktivne male skulpture Balkana su za milenij
starije od pretpostavljenih egejskih prototipova “(Colin Renfrew: Carbon 14 and the
prehistory of Europe, San Francisco 0,1972).
Nije li to putokaz za buduće istraživače –
putokaz usmjeren ka Sjeveru a ne, kao dosad, ka Jugu kontinenta?
Nekad, u 19. stoljeću, arheologija se rukovodila principom Ex Oriente Lux (Sa Istoka
svjetlost). Potom je ovaj princip bio zamijenjen novim: da se kulture neolita šire od
sjeverozapada ka jugoistoku, od Zapadne Europe i Sjeverne Afrike, preko južne Arabije, do
Indije i Oceanije … Ali je danas gotovo općeprihvaćena pretpostavka da je kolijevka
najstarijeg čovječanstva Afrika, dakle, Jug ?!
Nema sumnje da je, tijekom arijskih migracija, zatečeno negroidno i mongoloidno
stanovništvo starije, a da su Arijci došljaci, stranci na euroazijskom kontinentu. Danas,
zahvaljujući pregaocima i junacima Sjevernog Pola, moramo razmišljati o novoj pretpostavci,
koja svim navedenim daje sasvim novo i drugačije mjesto i značenje. Ako je ishodište
čovječanstva, ili barem jednog njegovog dijela – indoevropske rase – Sjever, savršeno je moguće
da su se njihove migracije tijekom neolita i poslije njega odvijale putem i sjeverozapada i
sjeveroistoka, ukrštajući se na Balkanu i na Bliskom Istoku, i stvarajući tako žarišta
civilizacija koje su, međutim, potonje u odnosu na kulture sjevera Europe i Euroazije.
Prije ili kasnije, ovakve pretpostavke moraće biti dokazane ili opovrgnute novim.
Istraživanja Sjevera su tek na svom početku. Mitovi o Hiperboreji predstavljat će pri tom, nema sumnje, veoma moćan poticaj. Ništa slično se, uostalom, ne vezuje za neku drugu oblast
ili kontinent, izuzev prastarog predanja o Atlantima na Zapadu. Porijeklo i tradicija
Indoevropljana, (ili možda čak čitavog čovječanstva), njihova prapostojbina, kretanja i
migracije naroda i rasa, tijekom onog što nazivamo “prapovijesti”, drevne religije … – Sve
se to, kao što smo vidjeli, nalazi u tijesnoj vezi sa Hiperborejskim mitovima.
Ideja Centra
U svom posljednjem i najvišoj značenju Hiperborejski mit reprezentuje ideju Centra.
Taj centar ima najprije metafizičko značenje: riječ je o Centru kako inteligibilnog tako i
senzibilnog svijeta. Potom, on je i prostorno i vremensko središte, simbolisano “prvom i
najboljom od svih zemalja “, Hiperborejom, u čijem se središtu nalazi mitska planina Meru, koja, opet, posjeduje svoje vlastito središte, a to je njezin vrh. U vremenskom smislu, to je prvo i “Zlatno doba“, idealno sam Početak, jer reintegracija, metafizičko ostvarenje, koje
i nije ništa drugo do “osvajanje Centra”, podrazumijeva kretanje nasuprot struji vremena i
povijesti koji imaju erozivan tok.
Taj centar je nematerijalan, metageografski, nadistorijski i nadtemporalan. On i
ne postoji u pojavnom, pa prema tome i ne može ni biti uništen. To je centar koji sam
čovjek treba da osvoji ali je taj centar skriven, tako da je dostupan samo izuzetnim. Zato
se, logično, simbolizira i samim Sjevernim Polom: premda je on sam, kao “mirno mjesto”,
nepokretan, on čini da se sve oko njega okreće. Položaj čovjeka u središtu je “djelovanje
ne-djelovanjem “. Ta nepokretnost određuje samu realnost i njene pokrete: u tom smislu, on je
“Snažniji od same stvarnosti”. Onaj tko posjeduje centar posjeduje i ostatak kružnice.
Otuda, u pojavnom svijetu, osvajanje Pola u fizičkom smislu potencijalno ima
vrijednost metafizičkog čina.
Na sanskrtu, riječ “Uttara” istovremeno označava “sjever” i “Uzvišenu oblast”.
Zapućenost ka Hiperboreji, idealnoj otadžbini, postupno mijenja i samog
junaka romana Kod Hiperborejaca Miloša Crljanskog. U svijetu koji je ex-centričan, on je
taj koji posjeduje vlastiti centar – dateline, nevidljiv, i nematerijalan: “Svi smo mi s
polarnim predjelima, s polarnim Suncem u vezi … Ti ledeni krajevi su cilj svih naroda, a
svatko tko je zavirio u to carstvo leda, postao je drukčiji. Mene ta zajednica mrtvih
istraživača, u polarnim krajevima, najviše i zanima. Zašto su išli tamo? Zašto su se promijenili? ”
Prema Hiperboreji prvi se zaputio (ili se u nju vratio) sam bog Apolon: slijedio ga
je Aristej, pjesnik danas izgubljenih Arimaspijskih pjesama. Junak Crnjanskog, kao i mnogi
polarni istraživači, ponavlja njegov čin. To isto čine i svi oni koji se danas zapućuje ka Hiperboreji.
Bilješka o piscu
Boris Nad (Vinkovci, Slavonija 1966). Studirao u Zagrebu i Beogradu, diplomirao na
Beogradskom sveučilištu. Od 1994. godine objavljuje eseje i članke u domaćoj periodici
(Pravda, ekonomika, Javnost, Država, Pogledi). Prozu, poeziju i eseje objavljivao u
Književnoj riječi, zbilja, Sveska, Suvremenik, Književnim novinama, Srpskom listu, EUROPI
nacija, unus MUNDUS, Trag, Zenitu, Letopis Matice srpske i Politici.
Bio je član redakcije Književne riječi i redakcije Zenita. Časopis unus MUNDUS (br. 23-25,
Niš, Niški kulturni centar, travanj 2007) štampao je tematski blok sastavljen od tekstova
autora pod naslovom Nova Itaka (Kraj noći).
Do sada je objavio sljedeća djela:
Vrijeme imperija (Beograd, “Rivello Tko” 0,2002), izbor (geo) političkih ogleda;
Gozba pobjednika (Beograd, “Zagor” 0,2005), kratki roman s epsko-fantastičnim sižeom;
Nova Itaka, (Niš, unus MUNDUS – Niški kulturni centar 0,2007), izbor eseja, pjesama, priča i
kratkih proza;
Ideja centra 1 (Otkrivanje Hiperboreje), (Niš, unus MUNDUS, br. 29 – Niški kulturni centar,
2008);
Nemi bogovi, (Beograd, “Zagor”, 2008.), kratke proze;
Ideja centra 2 (Između Raja i Pakla), (Niš, unus MUNDUS, br. 31 – Niški kulturni centar,
2008).
_________________