| Kаdа su one bile stvorene, Vrаldа im je dаo svoj DAH.Božаnski Od (Božаnski Dah) im se približio, i svаkа je rodilа 12 sinovа i 12 kćeri, jednog među prаznicimа Ulа.  Od njih su nаstаli svi ljudi..
LIDA (ili LIBA) je bilа crnа, kovrdžаve kose, njene oÄi su plаmtele kаo zvezde, tаko dа je Äаk i pogled orlа bio mutаn u poreÄ‘enju sа njimа. Onа niÅ¡tа nije htelа dа znа o zаkonimа, njeni postupci su bili uslovljeni njenim strаstimа. .
FINDA je bilа žutа, i njenа kosа je bilа poput konjske grive. Onа je nаpisаlа hiljаdu zаkonа, аli nije ispunjаvаlа nijedаn od njih. Onа je mrzelа prаvednike zbog njihove iskrenosti i popuÅ¡tаlа lаskаvcimа. ReÄi su joj bile slаtke kаo med, аli teÅ¡ko onome ko bi joj poverovаo. Htelа je dа vlаdа svimа, i njeni sinovi su joj bili sliÄni, njihove sestre su ih služile, a sinovi su ubijаli jedni druge.

.
FREJA (Frija, Phrija, Prija) je bilа belа kаo sneg u zoru, i plаvetnilo njenih oÄiju je prevаzilаzilo plаvetnilo duge. Kosа joj je bilа sliÄnа zrаcimа podnevnog suncа, bilа je tаnkа kаo pаuÄinа. Hrаnilа se medom, а pilа je rosu, koju je sаkupljаlа sа lаticа cvećа.

Svetlа Frejа. Prvo Å¡to su uÄilа njenа decа bilа je brigа o sebi, а drugo – ljubаv premа vrlinаmа. Kаdа su decа mаlo odrаslа onа ih je uÄilа dа shvаte vrednosti slobode. Govorilа je: ‘‘Bez SLOBODE, sve ostаle vrline su dobre sаmo zа to dа od vаs nаÄine robove, а vаše potomke pokriju veÄnom srаmotom”.*
Ovo je fundаmentаlnа pаrаdigmа Hronike Urа-Lindа. Tri sveÅ¡tene mаjke su tri rаsnа tipа, tri psiholoÅ¡kа modelа pogledа nа svet. Potomci triju mаjki se zаto zovu: od Lide – Lidijci ili Libijci, od Finde – Finci, а od Freje – Frizi, Frigi. Zаnimljivo je primetiti dа se Afrikа u аntici (nаroÄito kod Ptolomejа) nаzivаlа Libijа ili ponekаd Lidijа. Lidijci odgovаrаju crnoj rаsi. Finci Hronike Urа-Lindа su svi nаrodi žute rаse uopÅ¡te, а Frizi, sveukupno oznаÄаvаju belu rаsu, Arijce.
KаrаkteristiÄno je dа skoro isto tаkvа pаrаdigmа postoji i u edskoj Pesmi o Rigu u kojoj se priÄа o tome kаko je Rig (Odinovo ime) posetio tri brаÄnа pаrа koji spаdаju u tri pokolenjа. Posetа ”dedu i bаbi” dovodi do rаđаnjа ”trolа”, ”robovа”, opisаnih kаo crnаÄki rаsni tip; noćivаnje Rigа kod ”ocа i mаjke” dаje ”kаrle”, ”domаćine” (seljаke) sа fenotipskim crtаmа žute rаse. I, nаjzаd, Rigov dolаzаk ”mužu i ženi” zаvršаvа se roÄ‘enjem Jаrlа, princа, konungа, аristokrаte koji poseduje sve аrijske аtribute – svetlu kosu i plаve oÄi.
Dakle, Frizi, Frejina deca, Arijci, imaju vanevropsko poreklo. Njihova prvobitna naseobina je Sakralno ostrvo. ”Finci”, Findina deca, naprotiv, starosedeoci su Evroazije. Oni naseljavaju sve njene zemlje od dalekog Sibira do Iberijskog poluostrva. Prema tome, narodi Finda su starosedeoci Evroazije.
Prirodno je dovesti u vezu prapostojbinu Friza, Aldland, sa Hiperborejom, sa ”ostrvima srećnih”, sa sakralnim centrom Apolona, sunÄanog Boga. Severni položaj drevne arijske zemlje potvrÄ‘uju sve arijske sveÅ¡tene tradicije: kako Vede,* tako i Avesta (Arijana-VaeÄ‘a, polarna zemlja.
Evroazija se, sa svoje strane, zamiÅ¡lja kao teritorija kasnog prostiranja ”Friza”, pri Äemu je ovo prostiranje uvek bilo povezano ili sa potiskivanjem, ili sa asimilacijom osnovnog, autohtonog ”finskog” stanovniÅ¡tva. Ova paradigma geografskog meÄ‘usobnog odnosa, prema Hronici Ura-Linda, fundamentalna je za Äitavu rasnu istoriju. ”Frizi” su uvek doÅ¡ljaci ( ATLANTIÄANI ), nosioci sakralnog znanja, Slobodni u Bogu. ”Finci” su uvek starosedeoci koji prihvataju to znanje, Sluge Božije.
”Lidijci” ili Libijci, pak, zauzimaju južni periferni položaj u kontinentalnoj strukturi i ne stupaju u neposredan odnos sa ”Frizima”.
TIPOVI KULTURA
Tri paradigmatske sakralne rase se diferenciraju ne toliko po spoljaÅ¡njim obeležjima ili psiholoÅ¡kim osobinama, koliko po metafiziÄkoj poziciji koja odreÄ‘uje osnovne kulturne manifestacije ove ili one rase. Hronika Ura-Linda nudi, na taj naÄin, tri varijante rasne metafizike.
Frejina deca, ”Frizi” (Arijci, belci) žive u stanju primordijalne ”demokratije”. Zakon je kod ”Friza” unutra, zato su spolja oni apsolutno slobodni. Religiozni tip ”Friza” je tip ”prirodnog posvećenika”, njegovo ”ja” faktiÄki se podudara sa Svetskim Duhom, Vraldom. Na ”Friza” se najbolje može primeniti sakralna formula hinduizma: ”Atman je Brahman”, to jest, njegovo ”ja” je istovetno sa Apsolutom. ”Frizi” su miroljubivi, srećni i mudri.
”Frizi” poÅ¡tuju žensko naÄelo: Veliku Belu Majku*, Freju, ovaploćenje rasnog gnosisa, arijsku Sofiju. Žena je kod ”Friza” povezana sa sveÅ¡teniÄkim funkcijama: ona vrÅ¡i osnovne obrede i Äuva sakralna znanja. Svaka frizijska naseobina ima svoju ”Devicu”, kao najviÅ¡u sakralnu instancu. Ali ovakav ”nordijski matrijarhat” je izrazito intelektualni, gnostiÄki, jer žena koja se nalazi u njegovom centru jeste Boginja, kći Freje, ovaploćenje same Freje, koncept rasne ideje i božanske Äistote. Seksualna simbolika u kulturi Friza potpuno odsustvuje jer je frizijska svest maksimalno bliska Äistoti Logosa i nije joj potreban Äulni ”oslonac” radi duhovnog razmiÅ¡ljanja. Kod ”Friza” nema robova, jer je za njih ideja ”slobode” centralna.
Narodi ”Finda”, ”Finci”, naprotiv, žive u uslovima stroge hijerarhije. Kod njih postoje gospodari, sluge, robovi, sužnji. Njihovi zakoni su detaljno opisani, ali se ispunjavaju samo na raÄun pritiska vlasti. Njihov Bog je spolja. Oni su ratoborni, agresivni, skloni Äulnim simbolima. Za njih su karakteristiÄni idoli, fetiÅ¡i, likovne predstave ”bogova”.
”Finci” žive u patrijarhatu. MuÅ¡karac se nalazi u centru ”finske” civilizacije. On vrÅ¡i sveÅ¡teniÄke i zakonodavne funkcije. Žena zauzima potÄinjeno, drugostepeno mesto. Za simboli-zam naroda ”Finde” karakteristiÄni su fiziÄki simboli i ”naturalizacija” primordijalnih logosnih struktura.
I, najzad, ”Lidijci”ili Libijci uopÅ¡te nemaju jasnih zakona, Äak ni spoljaÅ¡njih. Oni se potÄinjavaju svojim haotiÄnim impulsima. Njihov kosmos je decentralizovan. Hijerarhija kod njih ne postoji. U osnovi njihovog socijalnog života su krhotine ”Finskih” sakralnih kompleksa. Za njih je karakteristiÄan promiskuitet i polu-životinjski matrijarhat. ”Lidijci” Äesto postaju robovi naroda ”Finda”.
Treba istaći joÅ¡ jedan važan detalj: meÄ‘u ”Frizima” ima ”prestupnika” koji predstavljaju izdajnike unutraÅ¡njeg zakona duhovne rase. U normalnom sluÄaju oni se udaljavaju na posebne teritorije naterani sopstvenom savešću (u Hronici Ura-Linda ta zemlja je Engleska).
Ali ponekad se dogaÄ‘a da ”Frizi”-otpadnici dolaze narodima ”Finda” i postaju meÄ‘u njima viÅ¡a kasta, gospodari, carevi. Od ovakvih ”Friza” potiÄe naroÄiti tip ljudi: dinastije maga, magier, koji stavljaju sakralne potencije frizijske rase u službu interesa ”Finaca”. ‘‘Magi” su kraljevi-sveÅ¡tenici. Zapravo, peripetije sukoba ”Friza” i ”Finaca” u Evroaziji postaju zaista duboke samo zbog ”rasne izdaje” ”maga” Äiji intelekt daje ”finskim” plemenima Å¡ansu da zaista konkuriÅ¡u ”Frizima”.
Magi preziru ”finski” narod, oni ga pretvaraju u svoje robove. Oni razraÄ‘uju osnovne postulate erzac-religije, pretvarajući sveÅ¡teno znanje ”Friza” u veru u ”bogove”, ”duhove” i ”demone”, u ”slike”.
FRIZI I NOSTRATIKA
Migracije ”Friza” ne predstavljaju samo Å¡irenje ”arijskih” ili ”indoevropskih” talasa u priliÄno preglednim istorijskim vremenskim razmacima. Bela deca ”Freje”, u perspektivi Ura-Linde, pre odgovaraju savremenim predstavama o ”nostratiÄkom” praplemenu, nosiocu paradigmatskog prajezika Evroazije (a ranijih polarnih, sada potopljenih podruÄja). Indogermani su samo poslednji istorijski talas ”Friza” kojem su prethodili mnogi drugi talasi koji su položili temelje egipatske pred-dinastiÄke, semitske, sumerske, prototurkske, karvelske i Äak sinotibetanske kulture. ”NostratiÄki” intelekt evroazijskih i severnoafriÄkih jezika odgovarao je ”hiperborejskoj” i ”nostratiÄkoj”, ”frizijskoj” tradicionalnoj paradigmi koja je, budući da je bila predata ovim ili onim narodima ”finskog” tipa u ovim ili onim periodima praistorije, postepeno degradirala, pojednostavila se, gubila sliÄnost sa prvobitnom kristalnom hijeroglifiÄnošću, pretvarala se u verovanja u ”bogove”, ”duhove” i ”demone”. Bela rasa Ura-Linda na taj naÄin, ne podudara se sa istorijskom belom rasom Indoevropljana, već joj prethodi mnoge hiljade godina ranije.
Važno je napomenuti da Frejini sinovi ne samo Å¡to utemeljuju sakralnu, jeziÄku i mitoloÅ¡ku osnovu kultura ”Finda”, oni se i sami izlažu obrnutom dejstvu od strane tog degradiranog tipa. Tako nastaju meÅ¡oviti oblici tradicije – ”finsko”-”frizijski”. S jedne strane, u njima postoje spiritualni kultovi ”hiperborejskog” karaktera, a s druge – tipiÄno ”azijske” crte. Takvi su narodi Hetiti, Skiti, Kimerijci, Kelti. Å taviÅ¡e, mnoga indoevropska plemena se takoÄ‘e postepeno prožimaju ”finskim” elementima: Germani iz epohe skalda, Rimljani, Grci, Hindusi postvedskog perioda po sebi su već priliÄno daleko od iskonskog ”frizijskog” stanja.
Ovakva predstava o prvobitnoj beloj rasi polarnog porekla faktiÄki ruÅ¡i utvrÄ‘enu predstavu o Bliskom Istoku kao žariÅ¡tu civilizacije, pismenosti, kulture itd. Å taviÅ¡e, Bliski Istok u logici migracije ”Friza” postaje veoma kasni (s taÄke glediÅ¡ta praistorije) centar meÄ‘usobnog dodira najrazliÄitijih strujanja ”frizijskih” uticaja koji se stiÄu ovamo bukvalno na sve Äetiri strane sveta, i to najÄešće ne u Äistom, već u ”finizovanom” i iskrivljenom obliku. Sa Zapada ovamo se kreću plemena belih Libijaca, Toharaca, Amorejaca. Sa severa – Protogermana i Protokelta. Sa severoistoka – Prototuraka i Protofinaca (ovoga puta u istorijskom i usko etniÄkom smislu). Sa juga – Etiopljani. Sa Istoka – Elamiti, a kasnije Persijanci i Dravidi.
Većina evroazijskih (i severnoafriÄkih) etnosa u kojima je ”Finski” element bio preovlaÄ‘ujući, prihvatili su islam, koji ima izrazito egzoterijski karakter, pri Äemu je krajnje karakteristiÄno da su u najvećoj meri ”frizijski” aspekti islamske tradicije – naroÄito Å¡iizam (isticanje mistiÄke uloge Fatime, praroditeljke ”božanske rase” imama; ”Alijeva svetlost” unutar vernika; uÄenje lavhut – o ”božanstvenosti” samih imama itd.) – zahvatili upravo areale sa preovlaÄ‘ujućim indoevropskim stanovniÅ¡tvom, (Å¡iitski Iran itd.), dok većina ”finskim etnosa – ”Arapi”, ”turkski narodi” itd. ostaju suniti.
Kako bilo, ”demokratski” element se zaista uvek povezivao sa viÅ¡im rasnim tipovima, a najpotpuniji razvoj model ”aristokratske jednakosti” je dobio u feudalnom srednjovekovlju, gde, kao po nevidljivom nareÄ‘enju, odjednom po Äitavoj Evroaziji izbijaju ”frizijske”, ”hiperborejske” teme: ezoterijsko uÄenje o Božanskom ”Ja”, kult Deve-Bogorodice, tematika ”bratstva seniora”, itd. Oni su karakteristiÄni ne samo za evropske teritorije, već i za islamski halifat pre mongolske najezde, za srednjovekovnu Indiju sa njenim tantrizmom (u svojim osnovama tantrizam je najizrazitija i tipiÄno ”Frizijska” doktrina koja oživljava duh slobode, svojstven Vedama pre meÅ¡anja Arijaca sa starosedeocima, Dravidima, nasuprot miÅ¡ljenju profanih nauÄnika – na osnovu povrÅ¡ne i haotiÄne analize – koji dovode u vezu tantrizam sa Dravidima i predarijskim indijskim starosedeocima), pa Äak i za ”žutu” Kinu, Äija rasna homogenost nipoÅ¡to nije tako apsolutna, kako to ponekad izgleda.
RASE EVROPE
Istorija Slovena u najvećoj meri je povezana sa poslednjim talasom ”frizijske” migracije iz potopljenog ostrva, iz ”Ingveonskog carstva”, jer od samog poÄetka Sloveni organski ulaze u indoevropski arijski kulturno-rasni blok.
Evropska zona evroazijskog kontinenta nalazi se geografski bliže sakralnom ostrvu – kultnom centru ”Frejinih sinova”. I zaista, ”demokratski” tip kulture se ovde mnogo Äešće sreće u istoriji, nego u azijskim ili severnoafriÄkim oblastima. MeÄ‘utim, bilo bi pogreÅ¡no smatrati da je Evropa naseljena ”Frizima” i da je ona u svom rasnom supstratu homogena. U njenom severnom delu ”frizijski” element je u znatnoj meri izmeÅ¡an sa laponsko-finskim etnosom koji je u IstoÄnoj i Srednjoj Evropi fenotipski srodan tzv. ”alpskoj” rasi. Zapadna Evropa je u znatnoj meri ”keltizovana”, a ”Kelti” su već u antiÄko doba, prema Hronici Ura-Linda, bili meÅ¡ovit narod. I, najzad, stanovniÅ¡tvo južnih oblasti Evrope, tzv. ”sredozemnih rasa”, nosi u sebi znatan broj blisko-istoÄnih, levantskih, semitskih rasnih osobina.
VELIKA TRAGEDIJA FREJINE DECE
Hronika Ura-Linda povezuje svoj sakralno-rasni pristup ne samo s geografijom, već i s logikom istorije. Sakralna istorija ovde ima cikliÄni karakter. Posle procvata Duha sledi njegovo opadanje, a nakon opadanja novi procvat.
U Hronici Ura Linda glavni subjekt sakralne istorije su ”Frejina deca”: njihove pobede su istovetne uzletu Svetskog Duha, a njihovi porazi njegovom padu. ÄŒitava istorija koju prati Hronika Ura-Linda poÄev od potapanja ”Altlanda”, ”stare zemlje”, jeste istorija propadanja ”Friza”, to jest silazna putanja ciklusa. Najpre propada njihova ”velika Otadžbina”, ”Altland’‘. Zatim tonu u Severnom moru njihove nove zemlje koje su se nekada nalazile u oblasti plićaka Deger. Kasnije, prinuÄ‘eni da migriraju u Evroaziju, oni se meÅ¡aju sa plemenima ”Finaca” ili trpe njihov pritisak. Na kraju krajeva, podmukli ”magi” objavljuju ”Frizima” pravi rat, i svojim napadima prekidaju sveÅ¡tenu tradiciju ”Belih Devica”. Poslednja od njih gine od ruku ”maga”. Nordijska sveÅ¡tena vatra se gasi. Ostaci ”Friza” se rasprÅ¡uju po Evroaziji ili se otiskuju na svojim brodovima u nepoznate zemlje (zanimljiva je priÄa iz Hronike Ura-Linda o frizijskom moreplovcu po imenu Inka koji se uputio u daleke zemlje i nije se vratio natrag; ovde se treba setiti teorije istoriÄara Žaka de Majoa o ”vikinÅ¡kom” poreklu civilizacije Inka – obožavalaca vatre). Kako bilo, linija ”Friza” spuÅ¡ta se sve niže i niže, a paralelno sa tim narodi ”Finda”, naprotiv, podižu se i stiÄu sve veću moć.
MeÄ‘utim, prema proroÄanstvu poslednje ”Bele Boginje-Device” nesreće ”Friza” će trajati samo do poÄetka trećeg hiljaduleća posle R. H. U tom trenutku propadanje ”Friza” dostiže svoju najnižu taÄku, svoju zimsku kratkodnevnicu, ali odmah nakon toga Vralda – Svetski Duh ponovo udahnjuje svoj ”Od”, svoj ”dah” u beli narod i trenutno će preporoditi ”frizijsku civilizaciju”, oživeće božansku Freju i spašće sve njene verne sinove i kćeri. Na taj naÄin, rasni ciklus ”Friza” takoÄ‘e ima svoju eshatoloÅ¡ku perspektivu i svoj misterijski rasplet, jer je ”Hiperborejskom etnosu” koji su zgazili ”FindI” i podmukli ”magi” i koji se nalazi u provaliji svog pada, ipak suÄ‘eno da ugleda grandiozni procvat svoje nordijske kulture, da povrati svoju izgubljenu slobodu, ”slobodu u Bogu”. |