Сабињани, отмица Сабињанки и Сибињанин Јанко

.

Prve komšije Rasena(Rašana, Etruraca) na Apeninskom poluostrvu bili su SABINJANI (SRBINJANI), čije je poreklo bilo srpsko- lužičko, kako Plutarh tvrdi.

Sabinjani su najstariji etnički sloj na ovoj teritoriji, nastanjen prilikom prvih seoba iz Lužičke Luganije. Ovaj etnički sloj, sa Latinima i Rasenima, sličan je Pelazgima sa Balkana i Male Azije, oba “kraljevska doma” imali su naziv “beli”: peli, alba, odnosno lab. Što se tiče imena, latinski original barata s dve glavne verzije. Serbinus i Sabelus, a grčki sa Sarbis, odnosno Serbius.

Sabeli (Serbeli), zvani i Samniti. od kojihsu Sabini ili Sabinjani.

Silius Italikus naziva Rumljane Dardanima i Frižanima. (121.1.10) Rasene naziva
Meonima. Za Sabine kaže da su se izjašnjavali da su istog porekla kao i Spartanci, a ovi su
Dorjani iz Ilirije.
Prema brojnim istorijskim svedočenjima Pelazgi su došli u Italiju od Epira i Ilirije i osnovali brojne seobne.

Pleme Serbiusa potiče iz Sabine, centralne oblasti Apenina, koja se graničila sa Etrurijom, a istoimeni grad je ležao u težištu tri etnosa: Etrurci(Raseni), Sabinjani i Latini .

Ko su bili ti prvi stari Latini?

Mi znamo da se u Latiumu naselio jedan deo Dardanskog plemena, u isto vreme kada i Raseni, i da je Enej kasnije došao kod tih svojih Dardana. Euzebije kaže: “Leto” je boginja frigijska, majka Apolonova. Leto prevode na latinski jezik sa “Latina”. (Z.st.393) Očito je da su Latini dobili svoje ime po ovoj frigiskoj boginji Leto, majci sunčanog božanstva Apolona, po kojoj se kod Srba i danas naziva jedno godišnje doba –leto.

Sabini (Sabinjani) su Pelaškog porekla, i srodni sa Rasenima.

Plinije spominje na Baltiku – Sabe (Srbe) “.

“U Italiji su živjeli Sabini ili Sevlijani (drugi nazivi su Savini, Serbeli, Sibelini i Suelti)”.

Dakle, stаrosedeoci dаnаšnje Itаlije – po jednoglаsnom tvrđenju sаčuvаnih delа, ili odlomаkа istoričаrа iz stаrine – nа koje se oslаnjаo i veliki аutoritet nа polju klаsične filologije, profesor lаtinskog jezikа nа beogrаdskom Univerzitetu, Milаn Budimir, bili su S а b i n i. Budimir u posebnoj monogrаfiji dokаzuje, dа i nаziv S а b i n i spаdа u jedаn oblik u izvesnim grаnicаmа izmenjenog srpskog imenа.

Odatle potiču čuvene Sabinjanke (Srbinjanke), čija je otmica prikazana na mnogim umetničkim delima (,,Otmica Sabinjanki‘).

LEGENDA O  OTMICI  SABINJANKI (SRBINJANKI)

U prepunom amfiteatru tek osnovanog grada, u blizini reke Tibra, sve oči bile su uprte u borilište. Dva borca neumorno su napadala jedan drugoga, koplja su se silovito sudarala, odzvanjali su udarci o štitove.
bila je to jedna od mnogih borbi tog sunčanog popodneva. U gledalištu je sve više raslo uzbuđenje. Niko od prisutnih dotad nije video ovakvo takmičenje. Ljudi su pomno pratili borbu za borbom i bučno iskazivali svoje zadovoljstvo i odobravanje.
U najvišem redu amfiteatra stajao je čovek koji je priredio ovo takmičenje. bio je to osnivač grada – Romul. Smeškajući se, gledao je po ovoj ogromnoj uzbuđenoj gomili. Kao što je i očekivao, Sabinjani su došli, i njegova zamisao će se ostvariti.

Oni će doći

A ljudi, zaneti onim što se događa pred njima, nisu primetili kada je Romul podigao ruku na stotine mladića koji su budno motrili na vladara. Romul spusti ruku…
Nekada su na sedam brežuljaka, nedaleko od reke Tibra, živele zajednice stočara lutalica. Posle njih, padine su ostale puste i Romul je odlučio da tu osnuje grad. Sakupio je čitavu armiju mladića iz dolina južno od brežuljaka. Podigli su grad, sagradili velelepna zdanja, trgove. Romul je bio zadovoljan, a mladići srećni.
Međutim, posle izvesnog vremena uvideli su da u gradu nema života, da se neće moći razvijati, neće se povećavati broj stanovnika. Jer, u gradu nije bilo žena. Stanovnici su bili mladi, ali – neoženjeni.
Da bi oživeo grad, Romul se obratio susednom narodu, Sabinjanima, da daju mladićima devojke. Ali, oni su ga izvrgli podsmehu i ruglu.
Prikrivajući bes, Romul je odlučio da svojim podanicima dobavi devojke i osveti se tom oholom narodu. Nije popustio nagovorima da krene u rat protiv njih, poubija muškarce i dovede žene. Želeo je da ih ponizi i dokaže svoju nadmoć. Zato je najavio veliko takmičenje, znajući da će hiljade Sabinjana doći da se dive lepoti Rima i gledaju igre. bio je siguran da će Sabinjani dovesti i svoje žene i kćeri.
Takmičenje je moralo biti uzbudljivo, tako da pažnja Sabinjana bude potpuno zaokupljena borbama. Sâm je odabrao najbolje, najveštije i najhrabrije borce.

Pometnja u amfiteatru

U trenutku kad je Romul spustio ruku, stotine mladića, dotle skrivenih pod zidinama, videli su ugovoreni znak i nagrnuli u amfiteatar. Uz borbeni poklič jurnuli su među narod i počeli da grabe devojke…
Sabinjani u prvom trenutku nisu shvatali šta se događa, a onda su očevi i muževi skočili na noge, majke zavrištale.
Mlade Sabinjanke su se otimale, udarale rukama po licu, po grudima otmičare.
A mladići su, kako bi koji dograbio devojku, trčali prema najbližem izlazu i – nestajali.

.

Za tih nekoliko minuta, koliko je sve trajalo, i Romul je napustio svoje mesto.
U amfiteatru je nastala pometnja. Ljudi su teško savladavali strah, još zbunjeni i zatečeni. A onda pesnice počeše da se grče, lica smračuju. Čule su se pretnje, povici, zakletve da će se osvetiti, uništiti grad, spaliti ga i vratiti devojke.
Turobni, ali odvažni vratili su se u svoja naselja. Nedugo zatim, objavili su rat Rimljanima i predvođeni svojim kraljem Tutusom Tacijusom, krenuli u napad.
Kad su stigli u ravnicu podno grada, spalili su svu žetvu rimskih građana, a zatim se uputili ka Rimu.

Na poprištu

Opseli su grad i na prevari uspeli da uđu u tvrđavu. No, Rimljani su se žestoko branili i Sabinjani su morali da se povuku.
Razbesneli građani pojurili su za njima i borba se prenela u ravnicu, rasplamsavajući se sve više. Dolinom su se orili jauci ranjenih i besni povici ratnika koji su s nesmanjenom žestinom jurišali jedni na druge.
A otete Sabinjanke, koje su se već privikle na novi dom i prestale da žale za starim, kad su videle da borba ne jenjava, rešile su da je prekinu. Nisu želele da izginu njihovi očevi, braća i muževi.
Složno su krenule na poprište bitke.
Dok su se devojke bacale između protivnika, malo-pomalo utišavao se zveket oružja, ruke se spuštale.  Borba je prekinuta.
Sabinjani i Rimljani sklopili su mir, a Romul i Titus Tacijus podelili su vlast.

Ova legenda o otmici Sabinjanki prikriva pravu istinu o tome kako su Rimljani pokorili Sabinjane.
Istorijski podaci govore da su Sabinjani(Sabini), antičko italsko pleme, najpre živeli u centralnom delu Apenina, a kasnije se spustili u ravnicu. U IV i III veku pne ratovali su protiv Rimljana, ali su ih ovi pokorili. rimsko građansko pravo dobili su 268. godine pne.

.

SIBINJANIN JANKO ( SABINJANIN, SRBINJANIN )

 

 

Originalno ime mu je bilo Janjoš Hunjadi (Hunyadi János), iliti Ivan Korvin (Ioannes Corvinus), i bio je najpoznatiji hrišćanski vitez, koji se proslavio u borbama protiv Turaka,

u 15. veku.

U domaćoj tradiciji on je u XVII veku pretvoren u sina Stefana Visokog (despota Lazarevića). Imao je po istim verovanjima sestru Janu ili Rudul, koja je bila majka slavonskog bana “Sekule”, koji se stvarno zvao “Janoš Sekelj” (poginuo na drugom Kosovskom boju 1448. godine).

Jankov otac se zvao Vojko ili Vuk, i prvi katolik je u porodici bio, spominjući se pod ta dva imena 1409. i 1414. godine. Prvi poznati član njegove porodice je njegov otac i Janošov deda, Srba (1409. godine).

Bio je jedna od vodećih ličnosti u velikoj borbi protiv Turske u 15. veku, postao je i simbol borbe protiv Turaka. Predvodio je više uspešnih krstaških ekspedicija, potukavši Osmanlije 1441. kod Beograda, 1442. kod Sibinja i iste godine kod Gvozdenih vrata u Transilvaniji (Erdelj), ali je 1448. pretrpeo poraz na Kosovu, kad su mu Turci gotovo uništili vojsku. Srpska narodna umotvorina “Kasno Janko na Kosovo stiže” daleko poreklo ima u ovom događaju. Godine 1454. mađarske i srpske trupe pod njegovom komandom do nogu su potukle Turke kod Kruševca. Razbio je i tursku opsadu Beograda 1456. ali se potom razboleo od kuge i umro u Zemunu.

Izvorna pjesma o Sibinjanin Janku, stara preko 500 godina, otkrivena je prije dvadesetak godina. Srbi koji su pobjegli u Italiju, slave  Sibinjanin Janka (Hunady Janoša).

Filip De Diversis, talijanski pisac, koji je živio u Dubrovniku izmedu 1440. i 1450., spominje narikače, a u Italiji je u malom mjestu Doja del Kole 1. svibnja 1497. godine grupa iz tamošnje Srpske kolonije pred napuljskom kraljicom Izabelom del Balc, koja je bila na prolazu za Napulj, pjevala jednu srpsku narodnu pjesmu:

,, Orao se vijaše nad gradom Smederevom

Nitko ne ćaše s njima govoriti

Nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice:

“Molim ti se, orle siđi malo niže

Da s tobom progovorim: Bogom te brate jimaju

Pođi do smederevske gospode da s ‘mole

Slavnomu despotu da m ‘otpusti iz tamnice smederevske

I ako mi Bog pomože i slavni despot pusti,

Iz smederevske tamnice, ja te ću napitati

Crvene krvce turecki, bijeloga tijela Viteškog.”

,

Ovu bugaršticu, vezanu za Smederevo i srpskog despota Ðorda Brankovića, zabilježio je u izvornom obliku talijanski pjesnik Roger di Pacienca, pa je ona tako i došla do nas, štampana u okviru jednog njegovog speva.

http://www.rastko.org.yu/knjizevnost…ok_usmena.html

http://jelesnapok.oszk.hu/prod/SZERK…/hunyadi_3.jpg

You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.