“Čovek je biološki pismen.”, profesor Radivoje Pešic
Čisto oralno tribalno društvo, kao sto sam nagovestio u jednom od svojih tekstova, tesko da je ikada postojalo.
Kao argument sam uzeo nesposobnost medija govora da specijalizuje, individualizuje drugog s kojim bi se stupilo u bilo kakav odnos, jer priroda govora nije specijalizacija, nego univerzalizacija. Da specijalizuje, individualizuje drugog moze samo medij pisma. Otuda, cisto usmeno drustvo, zasnovano samo na govoru, nije ni moglo da postoji!
Kako to i profesor Radivoje Pešic kaze u znamenitoj knjizi “Vinčanska kultura”: “Čovek je biološki pismen.”! Sto ce reci da je od svog postanka covek izrazavao, kroz razne oblike pisma ili grafizama, tu, pismenu stranu svog gena. Tako i sa te strane, drustvo koje bi se zasnovalo samo na govoru, bez poznavanja pisma, nije moglo da postoji u istoriji ljudske civilizacije. Pismo je sazdano u ljudskoj genetici, u njegovoj biologiji. Ko opisuje cisto oralno pleme, koje ne postoji, u stvari opisuje delovanje medija govora, opisuje dejstvo hladne strane medija komunikacije.
Na primeru civilizacije Lepenskog Vira, nastale na tlu danasnje Srbije pored reke Dunav, negde oko sedmog do šestog milenijuma pre nove ere, vidimo opravdanost Pesiceve konstatacije, kao i mojih nezavisnih uvida. Ta dunavska kultura nije izgradjivala samo skulpture-monumentalne kamene oblutke, niti samo svoje geometrijsko proracunate naseobine i stanista. Pored svakog zrtvenika u svojoj naseobini ona je ostavljala i po tri znaka na okolnom kamenju, sa obe strane i sa jednim spajajucim znakom, tako da je znakova bilo ukupno sedam kraj svakog zrtvenika, a negde i vise. Profesor Radivoje Pesic prepoznao je tri znaka, cije se varijacije dobijaju promenom mesta posmatranja i promenom ugla padanja svetlosti na njih. Spajanjem, razdvajenjem i komponovanjem tih znakova Profesor Pesic je dosao do sistema od 48 znakova, kombinacija osnovna tri znaka, koji, vise ili manje mogu da se nadju i u brojnim potonjim pismima drevnih civilizacija. Uostalom i u Vincanskom pismu, najstarijem svetskom pismu po nastanku, sto je upravo bilo i veliko otkrice profesora Pesica.
Kakvu nam je tajnu ostavio svetlosni medij Lepenskog Vira? Cemu je sluzilo to rudimentarno, “embrionalno”, kako kaze profesor Pesic, pismo Lepenaca? Za kakvu vrstu komunikacije? Pesic kaze da je i medij Lepenaca izrazavao karakter celokupne njihove civilizacije, koja je bila okrenuta spoju racionalnog i iracionalnog, koja je, kako je smatrao, bila upucena na komunikaciju i vezu sa kosmosom, sa onostranim, jer je takva bila u pogledu i bilo koje svoje druge karakteristike. No, ocigledno na ovom primeru mi mozemo da primenimo pravilni mediocentricni metod i da kazemo da je kultura Lepenskog Vira bila zasnovana na harmoniji realnog sa onostranim, dakle na balansu racionalnog sa iracionalnim, upravo stoga sto joj je medij komunikacije bio univerzalan, racionalno-iracionalan. On to jeste i bio. Igrom svetlosti senke koja je padala na kamenove sa urezanim znacima, dobijao se drugaciji oblik tih znakova, cime se, verovatno, menjala i njihova sadrzina, njihovo znacenje, kako je istakao profesor Pesic. Nesumnjivo je da su ti znaci, u svojim razlicitim oblicima iI kombinacijama, za Lepence imali i tacno odredjeno, fragmentirano znacenje. To je od vruce strane njihovog univerzalnog medija. Opet, te specijalne poruke, kojih je moglo biti najmanje 48, najverovatnije su sadrzavale neka univerzalna znacenja, koja su se najveorovatnije ticala osnovne filozofije, shvatnja zivota Lepenaca, njihove magije i religije (ukoliko su ih imali), njihove kosmologije i kosmogonije. Na kraju, njihov medij je mogao da bude i prava svetslosna, ili kosmicka stamparija! S tim sto oni nisu imali potrebe, da kao kod prave stamparije, slazu slova, odnosno njihova tri znaka i stampaju ih na papiru, tako praveci knjigu koja ce posle da se cita. To je bio posao padanja svetlosti pod raznim uglovima i menjanja mesta pozicije posmatranja kamenja sa znakovima. To je bila svojevrsna “onlajn” stamparija ili knjiga, medij kao otvorena knjiga, friska, sveza knjiga “ispod saca”, koja se cita u samom trenutku njenog “stampanja”, odnosno u trenutku kada svetlost menja svoj ugao padanja ili kada posmatrac promeni poziciju posmatranja. Tada na kamenju oko zrtvenika svetlost “odstampa” novu kombinaciju osnovna tri znaka, a tako se pojavi i nova poruka za citaoca! Kakvo se znacenje poruka sa svetlosne stamparije ostvarivalo u svesti Lepenca, to, verovatno, samo su oni znali. Mi mozemo da preptostavljamo da je bilo rec o nekim univerzalnim pravilima, zakonima, o citanju sadrzaja samog kosmosa, prirode, prirodnih i kosmickih zakona. Kosmicki lepenski medij samo je i mogao da emituje poruke kosmickog, onostranog sadrzaja. Medjutim, racionalnom svojom stranom, on je mogao da emituje i posve prakticne i pragmaticne poruke Lepencima, od znacaja za njihov svakodnevni zivot, u onom delu koji je lisen slepom pokoravanju onostranom, iracionalnom, kosmickom, odnosno pokoravanju samo hladnoj strani njihovog univerzalnog medija.
Najzad, ne bi mnogo kostao ni eksperiment zivljenja u jednoj od naseobina Lepenskog Vira. U originalnom ambijentu u svest posmatraca polako bi se urezivalo i znacenje poruka sa “online” kosmicke kamene i svetlosne lepenske knjige… Mozda se ne bi iznenadili kada bismo zakljucili da je lepenski medij bio posve slican danasnjem Internetu, kao i da je takva igra svetlosti sa znacima dala i prvu fotografiju ili i prvi bioskop u istoriji ljudske civilizacije…
Verovatno da od tipa ulica, komunikacija u nekom naselju, gradu, naseobini itd., isto kao i od arhitekture, stila gradnje, nema zgodnijih primera za ilustraciju dejstva medija komunikacije.
Bi sam sklon da smatram da je pozanavanje trougla, na primer, dokaz sklada papira (papirusa) sa govorom, mada sam posvecenost neke zajednice samo pravouglom trouglu (kao sto je slucaj sa zajednicom Pitagorejaca), pripisivao prenaglasavanju medija naustrb govora, kao sto sam tome pripisivao i pravougaonik, dok bi kvadrat opet bio svojevrstan dokaz sklada medija i govora. Krug sam, pak, nazivao “nultom stamparijom”, odnosno medijskom okolinom “ne govor”, dakle tolikog stepena prenaglasavanja medija naustrb govora da je govor, kako sam to nazivao, zavrsavao u visetrukoj svojoj hladnijoj specijalizaciji, ili je i skoro iscezavao iz upotrebe (hladna specijalizacija govora-na primer, “razgovori” sa zivotinjama, svetacko, kao Prohor Pcinjski, komuniciranje sa biljkama, pticama itd., neki individualni oblici religijske komunikacije, kao i intrapersonalne komunikacije, razliciti oblici lelekanja, ispustanja krikova, sto moze da se dokumentuje u sakupljenoj folklornoj gradji pojedinih naroda i kultura itd.; naspram toplije specijalizacije govora, pod kojom sam smatrao najvise usko familijarne, iskrene, tople razgovore, o intimnim temama, na primer razgovore izmedju supruznika, sa decom itd.: na primer i glumacki govor, na pozornici, iako je govor, ipak spada u hladnije specijalizovan govor, jer je rec o svojevrsnoj imitaciji komunikacione situacije; smatrao sam da je sklad sa govorom veoma vazan za jacu specijalizaciju bica, bilo bioloskog, bilo drustvenog, u svim segmentima, a upravo toplija specijalizacija govora doprinosi da i ljudske i drustveno-kulturne karakteristike budu bolje, neizopacene, dakle jace, a ne slabije specijalizovane; slabijoj, pak specijalizaciji, doprinosi praksa hladnije specijzalizacije govora itd.). Elipsu sam, pak, smatrao savrsenim geometrijskim oblikom, koji je “skolski primer” sklada medija i govora, a to sam zakljucio na osnovu elipsastog oblika planete Zemlje, jer, upravo se na njoj, elipsastoj i razvio zivot, dok se na drugim, vise pravilnijim kruznim, to nije dogodilo.
Kada je rec o specijalizaciji govora, smatrao sam da je razlog isceznuca, cak i misterioznog, drevnih civilizacija (poput Stounhendza) bilo upravo visetruko prenaglasavanje medija naustrb govora, zavrsavanje civilizacije u “nultoj stampariji”, sto je doprinelo slabijoj specijalizaciji svih karakteristika date kulture, kako bioloskih, tako i kulturnih i drustvenih. U “nultoj stampariji” civilizacija je dozivljavala svoj krah, slabije se specijalizujuci. Smatrao sam da upravo iz te tacke, dakle iz “nulte stamparije”, zraci to stamparijsko ili medijsko nesvesno na savremenost, na 20. i 21. vek. Sto bi znacilo da mehanizmom medijskog nesvesnog, na primer, Stounhendz “hoce” da i savremenoj civilizaciji “nametne” tip medijske okoline koji ga je zadesio pred isceznuce, a to je “nulta stamparija”. To nesvesno medijsko “zatezanje”, kako sam to nazivao, mozda bi moglo da se uporedi, kako bi se docarala njegova snaga i postojanje, sa slicnim psiholoskim zatezanjem koje postoji, na primer, u odnosu majka-sin, dete. Nepobitno je, dakle, ustanoviti i psiholosku (pa i psihopatolosku) dimenziju tog interfejsa medij-covek, medij-covek-kultura.
I u svom prvom razmisljanju o civilizaciji Lepenskog Vira, pre nekoliko godina posle citanja knjige profesora Radivoja Pesica “Vincansko pismo”, prepostavio sam da je i ta civilizacija zavrsila u visestrukoj hladnijoj specijalizaciji govora, u “nultoj stampariji”. No, pre toga, ona je morala osvariti svoj procvat i sjaj, kada je jos gajila sklad govora i medija kojim se sluzila. Na osnovu arheoloskih nalaza i dokumentacije, postoji obilje gradje koja nas moze uputiti, primenom obrnutog mediocentricnog metoda, na prirodu i karakter kako lepenskog medija, tako i na stepen razvitka i domete lepenskog pisma. Dovoljno je samo ispitati tip ulica, komunikacija u naseobini Lepenski Vir, kao i lepensku arhitekturu stanista i vec, na osnovu toga, izvesti zakljucke o, na primer, stepenu alfabeticnosti njihovog embrionalnog pisma. Kao i o prirodi lepenskog medija. Poznato je, iz mediocentricne teorije (na primer Makluan) da alfabet svoj linearni oblik preslikava i na arhitekturu, umetnost, sisteme ulica itd. Kultura koja poznaje linearno pismo sigurno ce imati linearnost kao karakteristiku ugradjenu i u ostale segmente svoje kulture. Na osnovu sistema ulica, umetnosti i arhitekture Lepenskog Vira, mi tako mozemo da izvucemo zakljucke i o karakteru njihovog pisma, kao i njihovog medija u celini. Na primer, oblik zasecenog trougla, mozda bi nam saopstavao da Lepenci mozda nisu poznavali neki oblik hartije, ali da su mu, mozda, bili blizu! Jer, Egipcani, koji su poznavali papir (papirus) trougao (recimo na piramidama), nisu zasecali! Tako, ako postojanje, poznavanje nezasecenog trougla uzmemo kao indikator upotrebe, poznavanja papira (papirusa), onda bi nam zaseceni trougao ukazivao da je kultura koja ga je poznavala i koristila u arhitekturi, bila nadomak papirusa! Ali, zasecenost mozda moze da nam govori i o tome da je ta kultura razvila i savrseniji medij od papirusa-mozda, posmatrajuci “utvrdjeno”, pojedinacno i sam-papir, ili bi “papir” bio metafora za ostvarivanje skladnije medijske okoline od Egipcana, a da se papir, a mozda ni papirus nisu poznavali! Ne mora nivo ostvarenog pojedinacnog medija da bude merilo uspesnosti, skladnosti, harmonije neke civilizacije, nego ostvarena medijska okolina! Drugim recima, i da nisu poznavali papirus ili papir, Lepenci su mogli da ostvare kvalitetniju i harmonicniju kulturu od egipatske, ukoliko su ostavrivali sklad govora i svoje svetlosne stamparije, svog svetlosnog medija koji je prepoznat u kombinacijama tri osnovna znaka koji se javljaju oko zrtvenika! Da, reci cemo, ali Egipat nam je ostavio piramide! Da, ali Lepenci su nam ostavili monumentalne kamene oblutke! Da, reci cemo, ali Egipcani su pokazali zavidno znanje matematike i astronomije, dakle proracuna prilikom gradnje piramida! Da, ali su to isto pokazali i Lepenci prilkom gradnje svojih kuca, ciji nam rekonstruisani oblik i danas, iz 21. veka deluje-futuristicki, kao neka kupola koja treba da se izgradi za zivot na nekoj drugoj planeti!
“Iz ritma proilzlazi broj, a iz broja pismo”, setimo se reci profesora Radivoja Pesica (uzgred, ako se za glasovnu vrednost moze pronaci, izracunati brojevna vrednost, onda se to isto moze uciniti ne samo za foneme, dakle za pismo, nego i za medij i medijsku okolinu u celini! To znaci da bi se medijska okolina mogla i matematicki izracunati, kao da bi svoj izraz mogla da dobije i u fizickim i hemijskim formulama!). Pristupimo, dakle, rekonstrukciji pisma i medija Lepenskog Vira…
(Leonid Zuvić, 21.6. 2009. godine)