MITSKA HIPERBOREJA (HYBORIA) – 4. deo
Iz arheološkog “niotkuda”…
Kromanjonski čovjek se pojavljuje iz arheološkog “niotkuda”. Njegova pojava je
neobjašnjiva sa stanovišta evolucionog koncepta. On nije čisti sjeverni tip, koji se, u svom
čistom umu, u povijesti javlja tek kasnije, u mezolitu i neolitu, premda je njegovo
otkrivanje (otkrivanje sjevernog tipa čovjeka) veoma otežano uslijed osobenog načina sahranjivanja
– spaljivanjem, a ne pokapanjem u zemlju – koje za sobom ne ostavlja antropološke tragove.
Orinjački tip predstavlja mješovitu podvrstu nordijskog rasnog tipa i poluživotinje
Gondvana ali on ne nastaje nikakvom evolucijom već miješanjem kromanjonca, sa svojim savršenim
osobinama, s neandertalski tipom čovjeka. Neandertalac je potomak pra-rase Gondvana (rase
ljudi-zveri, poluživotinje Gondvana). Prvi val migracija nordijskog tipa, “Ljudi-bogova“,
u stvari su Atlantiđani, pristigli iz sjevernog Atlantika i sa zapadnog Arktika. Oni
ostavljaju za sobom megalitski spomenike, a također i “sjevernoafričke, arapske, asirske,
južnoindijske i oceanske Atlante (Amorejaca, Mauri, okeanski Maor …)”, i to u izuzetno složenim šemama i linijama seoba, ukrštanja i migracija.
Drugi val migracija sjevernog tipa – to su ljudi twat de Danan, pristigli na
Island i u Irsku sa sjevera – označava zapravo istinske proto-Indoevropljana, Arijci koji,
slično kromanjoncu ali ipak poznije, u kasnom neolitu, migriraju ka jugoistoku, preko
Kavkaza, ka Indiji i Iranu. Ovdje stvaraju ili žarišta čisto arijskih civilizacija (Iran,
Indija) ili kaste duhovnih učitelja (pleme Ainu u Japanu).
Herman Virt u svojim radovima rekonstruira kako osnovne tokove migracija i miješanja
rasa – u osnovi njegovih koncepcija je apsolutni dualizam, dvojnost dva suprotstavljena
osnovna principa, čije su posljedice i same ljudske rase – tako i njihove duhovne sadržaje.
Ambicija Hermana Virta je da osvijetli, razotkrije tokove istinske povijesti čovječanstva.
Njegovo polazište u tome je Hiperborejski mit. Virt ga razvija na neslućen i, nerijetko,
grandiozan način, dopunjavajući tako nedostajuća poglavlja povijesti čovječanstva…
Tradicija koja postoji oduvijek
Francuski mislilac i metafizičar, “tradicionalista” ili “perenijalista”, Rene
Genon izvršio je ograničen ali ipak veoma snažan, koncentrisan utjecaj na intelektualne
krugove svog pa i našeg vremena, i to prije svega svojom koncepcijom “primordijalne
Tradicije “: Tradicije koja postoji oduvijek, koja je nadvremena i nadljudskog, božanskog
porijekla, ali se tijekom povijesti pomračuju i gubi, povlačeći se postepeno u oblast
skrivenih, tajnih znanja, sve do potpunog zaborava u “mračnom”, posljednjem dobu, koje
indijska tradicija zove Kali yuga, a europske tradicije “Željezno doba” ili, u
kršćanstvu, “Posljednjim vremenom”. Genon oblast, prema tome, nije ni znanosti ni
spekulativna misao, nego ezoterija. On sam je odbijao obavijestiti čitatelje o izvorima
svojih saznanja naglašavajući da ovdje nije riječ o znanjima koja se mogu steći putem knjiga, u
knjižnicama.
Genonovu ideju “primordijalno Tradicije” iznijet samo u općim crtama, onoliko
kratko koliko je to moguće, ne zadržavajući se na sporednim “detaljima”. Prvobitna
Tradicija postoji oduvijek. Genon na mnogim mjestima sugerira njeno polarno, Hiperborejsko,
dakle, indoevropsko podrijetlo. U svojoj punoći međutim ona postoji samo u prvom, “Zlatnom
dobu “čovječanstva (koje odgovara hiperborejskom ciklusu), da bi zatim, tijekom svakog
narednog razdoblja, bila podvrgavana regresivnim procesima. Mitovi i legende raznovrsnih
naroda, religije i metafizičke doktrine, tradicionalni simboli i rituali nisu ništa drugo
do parčići tog Znanja, prilagođeni novim uvjetima ili prevedeni na popularni jezik.
Atlantski ciklus ljudske povijesti je kasniji u odnosu na Hiperboreju: na jednom
mjestu Genon izričito upozorava na opasnost poistovjećivanja Atlantide i Hiperboreje. Prva je
Zapad, druga Sever. Obje su razorene kataklizmama, što je u osnovi posljedica samog smjera
povijesti i vremena, koji imaju regresivan, degradirajući tok. Taj silazni, regresivni tijek
moguće je samo usporiti, ali ne i promijeniti, sve do početka novog ciklusa čovječanstva.
Što se tiče imena Tula, koje se sreće u različitim područjima, od Rusije do
Centralne Amerike, ono, prema Genon, označava nekadašnja “sjedala spiritualne vlasti”:
“Mora se misliti da je svaka od tih oblasti, u manje ili više udaljenim epohama, bila
sjedište spiritualne vlasti kao emanacija one primordijalno (doslovno polarne) Tule … Riječ
“Tula” u sanskrtu znači vaga i posebno označava zodijački znak tog imena; ali, po
kineskoj tradiciji, zvezdana Vaga prvobitno je bila zviježđe Velikog Medvjeda. To opažanje
je od najvećeg značaja, jer simbolizam koji se vezuje za Velikog Medvjeda je prirodno i na
najuži način vezan za simbolizam Sjevernog pola. ”
I također: “(…) treba razlikovati atlantidsku od hiperborejske Tule (…) ova
potonja, u stvari, predstavlja glavno i vrhovno središte (…) Sva ostala svijeta otoka, koja
su svugdje označena imenima identičnog značenja, bila su samo njene slike (…)”
(Rene Genon: ,,Kralj svijeta”).
Blizak Genon je još jedan tradicionalista, Italijan Julius Evol, premda bi
bilo pogrešno smatrati ga za Genonovog učenika ili sljedbenika. Evol se bez sumnje
inspirirao i Genonovim radovima ali njih dvojicu, pored mnogobrojnih sličnosti, dijele i
značajne razlike. Evol je svoje poglede najcelovitiji iznio u knjizi Pobuna protiv
modernog svijeta.
Evolov svjetonazor zaista odlikuje gotovo manihejski poredak dualizam: na jednoj
strani je moderni svijet, na drugoj, svijet tradicije vrijednosti, koji ima ishodište u polarnim
područjima, na Sjevernom Polu, u Hiperboreji. To je istinsko Zlatno doba, ako ne čovječanstva
a onda barem indoevropske rase. Prazavičaj Indoevopljana smješten je na Polu, u
cirkumpolarna područjima.
Sa kataklizmom koja zahvaća Hiperboreju, počinje dugi marš Indoevropljana,
kroz vremena i prostore, od krajnjeg sjevera planete ka jugu, od
prvobitnosti, putevima izopačenje i dekadencije, preko atlantskog ciklusa, od prapovijesti
do antike, od srednjevekovlja sve do našeg, “modernog doba”, koje je posvemašnja suprotnost
Tradiciji. Počinje i degradacija samog čovjeka, od boga ili čovekoboga ka onom čisto ljudskom
i, još niže, ka animalnom i demonskom, sve do mračnog ambisa “modernog doba”.
U najdubljoj osnovi, to je borba dva kosmička načela: na jednoj strani je
životvorna hijerarhija Poretka, Reda, koju ravnopravno podržavaju i brane i ljudi i bogovi,
na drugoj sile kaosa i entropije; to je i borba za osvećenje, sakralizaciju Prostora (putem
rituala), protiv sila Vremena, koje ga uništavaju i proždiru. Treba reći i da su mnogi
Evolovi uvidi i “smjele intuicije” naknadno potvrđeni učenjem Žorža Dimezila, poput učenja o
trodelnoj ideologiji Indoevropljana.
Kromanjonski čovjek se pojavljuje iz arheološkog “niotkuda”. Njegova pojava je
neobjašnjiva sa stanovišta evolucionog koncepta. On nije čisti sjeverni tip, koji se, u svom
čistom umu, u povijesti javlja tek kasnije, u mezolitu i neolitu, premda je njegovo
otkrivanje (otkrivanje sjevernog tipa čovjeka) veoma otežano uslijed osobenog načina sahranjivanja
– spaljivanjem, a ne pokapanjem u zemlju – koje za sobom ne ostavlja antropološke tragove.
Orinjački tip predstavlja mješovitu podvrstu nordijskog rasnog tipa i poluživotinje
Gondvana ali on ne nastaje nikakvom evolucijom već miješanjem kromanjonca, sa svojim savršenim
osobinama, s neandertalski tipom čovjeka. Neandertalac je potomak pra-rase Gondvana (rase
ljudi-majmuna, poluživotinje Gondvana). Prvi val migracija nordijskog tipa, “Ljudi-bogova”,
u stvari su Atlantiđani, pristigli iz sjevernog Atlantika i sa zapadnog Arktika. Oni
ostavljaju za sobom megalitski spomenike, a također i “sjevernoafričke, arapske, asirske,
južnoindijske i oceanske Atlante (Amorejaca, Mauri, okeanski Maor …)”, i to u izuzetno
složenim šemama i linijama seoba, ukrštanja i migracija.
Drugi val migracija sjevernog tipa – to su ljudi twat de Danan, pristigli na
Island iu Irsku sa sjevera – označava zapravo istinske proto-Indoevropljana, Arijci koji,
slično kromanjoncu ali ipak poznije, u kasnom neolitu, migriraju ka jugoistoku, preko
Kavkaza, ka Indiji i Iranu. Ovdje stvaraju ili žarišta čisto arijskih civilizacija (Iran,
Indija) ili kaste duhovnih učitelja (Japan).
Herman Virt u svojim radovima rekonstruira kako osnovne tokove migracija i miješanja
rasa – u osnovi njegovih koncepcija je apsolutni dualizam, dvojnost dva suprotstavljena
osnovna principa, čije su posljedice i same ljudske rase – tako i njihove duhovne sadržaje.
Ambicija Hermana Virta je da osvijetli, razotkrije tokove istinske povijesti čovječanstva.
Njegovo polazište u tome je Hiperborejski mit. Virt ga razvija na neslućen i, nerijetko,
grandiozan način, dopunjavajući tako nedostajuća poglavlja povijesti čovječanstva…
Tradicija koja postoji oduvijek
Francuski mislilac i metafizičar, “tradicionalista” ili “perenijalista”, Rene
Genon izvršio je ograničen ali ipak veoma snažan, koncentrisan utjecaj na intelektualne
krugove svog pa i našeg vremena, i to prije svega svojom koncepcijom “primordijalne
Tradicije “: Tradicije koja postoji oduvijek, koja je nadvremena i nadljudskog, božanskog
porijekla, ali se tijekom povijesti pomračuju i gubi, povlačeći se postepeno u oblast
skrivenih, tajnih znanja, sve do potpunog zaborava u “mračnom”, posljednjem dobu, koje
indijska tradicija zove Kali yuga, a europske tradicije “Željezno doba” ili, u
kršćanstvu, “Posljednjim vremenom”. Genon oblast, prema tome, nije ni znanosti ni
spekulativna misao, nego ezoterija. On sam je odbijao obavijestiti čitatelje o izvorima
svojih saznanja naglašavajući da ovdje nije riječ o znanjima koja se mogu steći putem knjiga, u
knjižnicama.
Genonovu ideju “primordijalno Tradicije” iznijet samo u općim crtama, onoliko
kratko koliko je to moguće, ne zadržavajući se na sporednim “detaljima”. Prvobitna
Tradicija postoji oduvijek. Genon na mnogim mjestima sugerira njeno polarno, Hiperborejsko,
dakle, indoevropsko podrijetlo. U svojoj punoći međutim ona postoji samo u prvom, “Zlatnom
dobu “čovječanstva (koje odgovara hiperborejskom ciklusu), da bi zatim, tijekom svakog
narednog razdoblja, bila podvrgavana regresivnim procesima. Mitovi i legende raznovrsnih
naroda, religije i metafizičke doktrine, tradicionalni simboli i rituali nisu ništa drugo
do parčići tog Znanja, prilagođeni novim uvjetima ili prevedeni na popularni jezik.
Atlantski ciklus ljudske povijesti je kasniji u odnosu na Hiperboreju: na jednom
mjestu Genon izričito upozorava na opasnost poistovjećivanja Atlantide i Hiperboreje. Prva je
Zapad, druga Sever. Obje su razorene kataklizmama, što je u osnovi posljedica samog smjera
povijesti i vremena, koji imaju regresivan, degradirajući tok. Taj silazni, regresivni tijek
moguće je samo usporiti, ali ne i promijeniti, sve do početka novog ciklusa čovječanstva.
Što se tiče imena Tula, koje se sreće u različitim područjima, od Rusije do
Centralne Amerike, ono, prema Genon, označava nekadašnja “sjedala spiritualne vlasti”:
“Mora se misliti da je svaka od tih oblasti, u manje ili više udaljenim epohama, bila
sjedište spiritualne vlasti kao emanacija one primordijalno (doslovno polarne) Tule … Riječ
“Tula” u sanskrtu znači vaga i posebno označava zodijački znak tog imena; ali, po
kineskoj tradiciji, zvezdana Vaga prvobitno je bila zviježđe Velikog Medvjeda. To opažanje
je od najvećeg značaja, jer simbolizam koji se vezuje za Velikog Medvjeda je prirodno i na
najuži način vezan za simbolizam Sjevernog pola. ”
I također: “(…) treba razlikovati atlantidsku od hiperborejske Tule (…) ova
potonja, u stvari, predstavlja glavno i vrhovno središte (…) Sva ostala svijeta otoka, koja
su svugdje označena imenima identičnog značenja, bila su samo njene slike (…)”
(Rene Genon: ,,Kralj svijeta”).
Blizak Genon je još jedan tradicionalista, Italijan Julius Evol, premda bi
bilo pogrešno smatrati ga za Genonovog učenika ili sljedbenika. Evol se bez sumnje
inspirirao i Genonovim radovima ali njih dvojicu, pored mnogobrojnih sličnosti, dijele i
značajne razlike. Evol je svoje poglede najcelovitiji iznio u knjizi Pobuna protiv
modernog svijeta.
Evolov svjetonazor zaista odlikuje gotovo manihejski poredak dualizam: na jednoj
strani je moderni svijet, na drugoj, svijet tradicije vrijednosti, koji ima ishodište u polarnim
područjima, na Sjevernom Polu, u Hiperboreji. To je istinsko Zlatno doba, ako ne čovječanstva
a onda barem indoevropske rase. Prazavičaj Indoevopljana smješten je na Polu, u
cirkumpolarna područjima.
Sa kataklizmom koja zahvaća Hiperboreju, počinje dugi marš Indoevropljana,
kroz vremena i prostore, od krajnjeg sjevera planete ka jugu, od
prvobitnosti, putevima izopačenje i dekadencije, preko atlantskog ciklusa, od prapovijesti
do antike, od srednjevekovlja sve do našeg, “modernog doba”, koje je posvemašnja suprotnost
Tradiciji. Počinje i degradacija samog čovjeka, od boga ili čovekoboga ka onom čisto ljudskom
i, još niže, ka animalnom i demonskom, sve do mračnog ambisa “modernog doba”.
U najdubljoj osnovi, to je borba dva kosmička načela: na jednoj strani je
životvorna hijerarhija Poretka, Reda, koju ravnopravno podržavaju i brane i ljudi i bogovi,
na drugoj sile kaosa i entropije; to je i borba za osvećenje, sakralizaciju Prostora (putem
rituala), protiv sila Vremena, koje ga uništavaju i proždiru. Treba reći i da su mnogi
Evolovi uvidi i “smjele intuicije” naknadno potvrđeni učenjem Žorža Dimezila, poput učenja o
trodelnoj ideologiji Indoevropljana.