
.

.




…

![]()
.


http://www.ruskidom.rs/sr/kako-je-vasilisa-prekrasna-stigla-i-kod-nas/
У древна времена, када су Стари Словени још живели у свету у коме се јава и сан нису разликовали, настала је бајка о Василиси Прекрасној. Духови тајанствених шума и густих измаглица које плове изнад моћних река породили су један од најлирскијих ликова руских предања који је жив и данас. Обдарена мудрошћу и способношћу преображаја, Василиса се јавља још под именима Василисе Премудре, Марије царевне, Марије Моревне, Елене Прекрасне…
Древна бајка гласи овако
У неком граду живео је богати трговац који је са женом имао кћерчицу Василису. Мати се разболела, па је на самрти својој дванаестогодишњој кћери оставила лутку чаробницу коју је Василиса требало само да нахрани да јој она испуни сваку жељу.
Након женине смрти, трговац се убрзо оженио удовицом која је и сама имала две кћери. И како у причи обично бива, маћеха је мрзела пасторку зато што је била лепша од њених кћери па јој је задавала многе тешке послове, које је Василиса успешно савладавала уз помоћ чаробне лутке. Једнога дана маћехине кћери су на превару угасиле кућни огањ и Василису послале по ватру код страшне Баба-Јаге. Девојка је успут срела три чудна коњаника: један је био сав бео и у белом руху, други на црвеном коњу, а трећи сав у црном.
После дугог хода, Василиса је тек следеће вечери стигла на пропланак, где се налазила колиба Баба-Јаге. Свуда око ње лежале су људске кости, а на плоту су штрчале лобање с ватреним очима. Ноћу су те очи сијале тако да је на пропланку било светло као усред дана.
Да би добила ватру, несрећна девојка је код Баба-Јаге морала да ради најтеже послове које је успевала да заврши само захваљујући својој лутки. На крају је добила ватру, заправо лобању с ужареним очима.
Маћеха и њене кћери радосно су је примиле говорећи јој да откако је отишла нису имале ватре у кући. Када су лобању с огњеним погледом унеле у собу, очи су маћеху и њене кћери претвориле у прах и пепео. У наставку приче Василиса се, захваљујући вредноћи и домишљатости, удала за самог цара.

” Ti si moje bogatstvo, moja ljubav, moja mjesečina, moj najiskreniji prijatelj, ti si moje postojanje, moja jedina ljubav. Ti si najljepša među ljepoticama… Uvek ću ti pjevati ode.” Sulejman Velinčanstveni (1494- 1566), zapisaće ove riječi u pjesmi napisanoj pod pseudonimom “Mahubi” (u prevodu ljubavnik).
Kome su upućene te riječi? Naravno, ženi. I to ne bilo kakvoj. Ženi, koja je pretumbala vjekovima brižljivo njegovanu tradiciju Otomanske imperije, onoj koja je od naizgled nemogućeg, učinila moguće. Ženi, koja je prevalila put od robinje do Njenog carskog veličanstva. Zapadni svijet je pamti kao Rokselanu a orijentalni kao Haseki Hurem sultaniju.
Rođena je pak kao Aleksandra Anastazija Lisovska 1506.g, u tadašnjoj Poljskoj Litvaniji (Ruteniji), poznatoj i kao Crvena Rusija, nedaleko od današnjeg ukrajinskog grada Lvova. Otac joj je bio pravoslavni sveštenik i bio joj je namjenjen sasvim običan život, sve dok joj krimski Tatari nisu pobili porodicu a nju odveli kao robinju, da bi je u Konstantinopolju, današnjem Istanbulu, prodali za harem moćnog Sulejmana Veličanstvenog.
Narod je za nju govorio da je vještica i vračara a evropski dvorovi su je smatrali najvećom spletkašicom koja ne preza ni od koga ni od čega. Po prirodi borbena, lukava, vješta u manipulisanju ljudima, umiljata kao jagnje i opasna kao vuk, donijela je odluku da postane gospodarica. Svojim, prije svega umiljatim osmjehom i radošću kojom je zračila vrlo brzo osvaja sultana postavši njegova miljenica- “haseki“- sa svim povlasticama koje idu uz to. Njena vedra spoljašnost joj je donijela ime “Hurem” – radosna.
Naravno, uz naklonost sultana, Rokselana je postala i objekat mržnje i ljubomore, pre svega dotadašnje sultanove “haseki” žene, sultanije Mahidevran, koju su zvali i “Gulbahar” -proljećna ruža, ali i svoje svekrve, majke sultanije zvane Valide. Prva Jevrejka koja je postala žena sultana, a potom i majka nekog sultana, bila je Ajša Hafiza (1479.-1534.), rođena pod imenom Helga. Bila je žena sultana Javuz Selima I, i majka najčuvenijeg sultana Otomanskog carstva – Kanuni sultan Sulejmana, poznatog kao Sulejman Veličanstveni.
Sulejman Velinčanstveni (1494- 1566, vladao je od 1520. do smrti), poznat i kao Sulejman Zakonodavac, mudar državnik, vojskovođa koji je osvojio Beograd i stigao do Beča, ovladao Sredozemnim morem i Persijom, strah i trepet za svoje podanike i evropske dvorove 16. vijeka, vješt zlatar i rječit pjesnik.
Da sve bude još komplikovanije, sultan je sa prvom ženom imao sina Mustafu, koji je trebalo da naslijedi svog oca. Po Rokselani, naravno, to nije dolazilo u obzir, jer bi joj sudbina bila zapečaćena. Ali to umjesto da zabrine i uplaši Rokselanu, dalo joj je podstrek da ukloni svaku prepreku koja joj se nađe na putu.
Poslije jednog sukoba sa Mahridevran, kada ju je ova doslovno prebila, sultan izopštava svoju bivšu prvu miljenicu i na njeno mjesto dolazi Hurem. Ona promišljeno i ciljano u međuvremenu prihvata islam, što je uslov da bi se napredovalo na ljestvici moći na otomanskom dvoru. Sljedeći korak je bio rađanje djeteta, i to muškog, potencijalnog sultanovog nasljednika. Prvo njihovo dijete biće sin, Mehmed.
Posle Mehmeda, Rokselana će roditi kćerku Mihrimah, te sinove Abdulaha, Selima, Bajazita i Cihangira. Posljednji sin je imao urođenu grbu. Pošto je bio dobroćudne naravi, iako hendikepiran, on će postati Sulejmanov miljenik.
Kao visprena žena sa jasnim ciljem da obezbjedi prijesto za svoje sinove, budući vješta u intrigama i vrlo bliska sa sultanom, vrlo smišljeno je eliminisala jednog po jednog protivnika. Najveći među njima nije bila Mahidevran, već Ibrahim Paša.
Ibrahim Paša je bio vrlo blizak saradnik sultana koji se strpljivo ali uporno uspinjao uz ljestvicu državne moći. Od sultanovog sokolara je postao veliki vezir, kojem je sultan ostavio na milost i nemilost osvojene teritorije u Evropi da upravlja njima. Ali sve njegovo umijeće i životno prijateljstvo mu neće pomoći u sukobu sa Rokselanom. Jedina mana mu je bila što je on na prestolu htio da vidi Mustafu, Mahivedraninog sina, a ne sina bivše robinje. Njegov je izbor bio valjan, jer su Mustafu smatrali vrlo talentovanim i nadasve obrazovanim mladim državnikom i vojskovođom. Diplomate su iz Carigrada upozoravale svoje evropske dvorove da im se ne piše dobro kada Mustafa naslijedi oca Sulejmana.
Zašto je Rokselana toliko bitna?
Ona je bila prva robinja koja je postala sultanija! Ona je bila prva žena kojom će se uopšte vjenčati jedan sultan. To se desilo poslije puna četiri vijeka vladavine sultana, koji su imali svoje hareme i svoje miljenice, ali ne i zvanične žene. Doduše Sulejman Veličanstveni i Hurem su morali za taj čin da sačekaju smrt sultanove majke.
Rokselana ili Hurem je jedina sultanija kojoj je poslije rođenja princa nasljednika dozvoljeno da ostane sa sultanom na dvoru cijeli život. Bila je jedina žena koja je imala ulogu savjetnika sultana! Ona je donekle osnažila ulogu žene na osmanlijskom dvoru, sposobna da iz sjenke utiče na kolebljive vladare. Ostala su zabilježena njena pisma upućena poljskom kralju Sigismundu Drugom i persijskom šahu. Nesumljivo je da nakon postavljenja njenog zeta Rustem paše za velikog vezira, bila politički i na svaki drugi način najuticajnija ličnost u Otomanskoj imperiji. Bila je prva žena dobročinitelj. U Meki i Medini je izgradila niz narodnih kuhinja, zatim kompleks objekata u Jerusalimu sa džamijom i medresom. U Carigradu je, uz džamiju sultanije Haseki Hurem, izgradila i javno kupatilo kao dio kompleksa čuvene Aja Sofije (poznate i kao Sulejmanija). Gradila je vjerske škole – medrese i zgrade za opšte dobro naroda. Svojim dobročinstvom je željela da popravi ružnu predstavu naroda o njoj zbog silnih intriga i prolivene krvi. Ipak su je zvali vješticom.
Kako li je izgledala ta visprena i opasna žena? Mora da je bila zanosna, čim je očarala tada najmoćnijeg i najopasnijeg vladara.
Riđokosa ljepotica naglašenih oblina koje bude maštu. Tako je uglavnom prikazuju bakrorezi i platna umjetnika Srednjeg vijeka. Za takvu sliku je zaslužan izvjesni Melkior Loriks, koji je nekih pet godina proveo u Carigradu u pratnji habsburškog izaslanika. U svojim putopisima on opisuje Rokselanu upravo onako kako su je umjetnici potom slikali a književnici dočaravali, uključujući i Šekspira.
Sulejman Veličanstveni je svoju miljenicu poslije smrti 17. aprila 1558. sahranio u mauzoleju čiji zidovi su predstavljali radost raja. Najzad, Rokselana i jeste bila “radosnica”…
Lik sultanije Hurem (Rokselane) je u turskoj TV seriji vrlo uspešno dočarala nemačko-turska glumica
Miriam Uzerli kao Hurem u tv seriji ,,Sulejman Veličanstveni”(na slici dole)

Izvor: sulejmanvelicanstveni.org




Drevni sumerski grad Ur nalazio se na jugu današnjeg Iraka . To je, po svemu sudeći, bila veoma napredna svetska civilizacija o kojoj postoje najraniji zapisi, raniji i od egipatskih. Tadašnje stanovništvo je među prvima koristilo klinasto pismo, raspolagalo velikim znanjem iz oblasti matematike i geometrije.
Trebalo je da prođe dosta vremena da se ova civilizacija otkrije. Čak se i u ranoj biblijskoj istoriji samo četiri puta pominje Ur Haldejski, i u sva četiri slučaja u kontekstu jednog događaja: odlazak patrijarha Avrama.
Britanskom Ministarstvu spoljnih poslova se 1853. godine obratio Britanski muzej sa zahtevom se predstavniku Velike Britanije u onom što je danas Irak, dodeli mandat za arheološka istraživanja. Ministarstvo je potvrdno odgovorilo i prosledilo nalog Džonu Džordžu Tejloru, svom vice-konzulu u Basri.
Tejlor nije bio arheolog, niti je imao iskustva u iskopavanjima. Međutim, kao voljni sluga vlade njenog veličanstva, bez sumnje je pozdravio ideju jer je u tome video i mogućnost da se odmori od kancelarijskih poslova.
Obezbedio je i natovario karavan sa kamilama i magarcima, pijucima, priborom za kopanje i zalihama i uputio ka Tel el Makajaru.
Stigavši u usamljeno mesto u pustinji, 150 km severo-zapadno od Basre, pregledao je veličanstveni zigurat. Pažljivo kuckajući po ciglama slušao je eho koji bi ukazao na šupljinu. Međutim, nije bilo nikakve šupljine. Građevina je bila čvrsta kao stena.
Ne uznemiravajući se Tejlor je postavio ljude da rade na vrhu zgrade. Bio je uveren da se negde u unutrašnjosti hrama kriju veličanstvena blaga koje će otkriti i ponosno ih otpremiti u London.
Arapski radnici poslušno su počeli kopanje, bacajući cigle sa vrha zigurata na zemlju. Veliki toranj hrama koji je opstao nakon hiljadu godina izlaganja suncu, vetru i pesku počeo je da se lomi pod rukama neveštih ljudi.
Iako je Tejlor imao viziju da će tu naći zlatne kipove, bio je ipak osuđen na razročarenje. Nakon dve godine napornog rada, pronašao je veliki broj manjih predmeta, kao što je prstenje, činije, maske i vaze, ali ništa spektakularno. Sve što je pronašao slao je u Britanski muzej.