SRBI KATOLICI

Istorijske i društvene okolnosti djelovanja  SRBA KATOLIKA

.

Fotografija sa bloga: http://hrvatskiguslar.blogspot.com/2009_02_01_archive.html

.

Političko-istorijsku raspravu KATOLIČKI SRBI prof. dr Lazo M. Kostic objavio je 1964.g. u Torontu, u izdanju kanadskog ogranka Srpskog kulturnog kluba „Sveti Sava“. Ona predstavlja iskreno i sentimentalno iskazivanje postovanja prema svim srpskim patriotima katoličke vjeroispovjesti, koji su prezreli sve primamljive ponude, prevashodno austrougarskih vlasti da na osnovu svog religioznog opredjeljenja i eventualnog odricanja od spostvenih nacionalnih korjena postignu najviše državne i društvene privilegije. Mnogi su bili kažnjeni, zatvarani, gonjeni, ali se od Srpstva nisu htjeli odvajati, niti ga negirati.

Prof. Kostić: ,, Ja sam im se kao dijete divio: u njima sam gledao apostole, patrijarhe, tribune. Svaki mi je izgledao beskrajno veliki, nedostižan.  I sretan sam što mi se na kraju života pružila prilika da im se u ime Srpstva malo odužim: da ih spomenem, da ih otrgnem iz zaborava, da im izrazim posthumnu zahvalnost.“

Istorijski, Srpstvo je tjesno integrisano sa pravoslavljem i njegovim specificnim izrazom, koji sadrži drzavotvornu komponentu, a naziva se svetosavljem. Pravoslavlje je dalo najvisi doprinos odrzanju srpskog naroda i vijekovima je napustanje pravoslavne vjere znacilo i raskid sa srpskim nacionalnim bicem.
Katolici su postajali Šokci, Bunjevci, Latini, a sada Hrvati; muslimani-Turci a sada Bošnjaci, a neki i Goranci; komunistički ateisti Crne Gore su se napuštajuci pravoslavlje odrekli i srpstva, a i makedonski Srbi su preko komunizma utopljeni u vještačku makedonsku naciju, koju pored Srba čine i Bugari, stari Slovenski doseljenici, Cincari, Vlasi, Romi…

Kod priprostog, neobrazovanog svijeta identifikacija Srpstva i pravoslavlja bila je gotovo apsolutna. Medjutim, u spisima iz XVII i XVIII v. brojna su svjedocanstva i o Srbima katolicke vjere koji su sacuvali svoj nacionalni identitet, a Bunjevce i Sokce su austrijske vlasti i zvanično nazivale katoličkim Racima, sto znači Srbima. Na hr vikipediji to ne spore, da su nazivani katoličkim Racima, samo kažu da se to odnosi na Hrvate!  Eh, a što ih onda nisu zvali Hrvati?        I zašto katolički Raci, a pravoslavne ne zovu pravoslavni Raci ?    Zato sto su iste narodnosti racke, tj. srpske, a razlicite vjere, zato to katolički, da ih razlikuje od većine, pravoslavih Srba, jer besmisleno bi bilo govoriti katolički Hrvati kada istorija za neke druge i ne zna.                      Raci su ih zvali zbog njihove srpske prapostojbine Raške.

Istina je ta – da se pravoslavlje kod prostog naroda identifikovalo sa srpstvom, ali razlog je samo taj sto kada su dosli Turci, dosla je i nova vjera, i prelaskom na novu vjeru prestajali su neki biti Srbi, jer su se odrekli svog identiteta, ( iz predturskog perioda svi katolici i bogumili Bosne i Hercegovine su sebe nazivali Srbima)

U 16.,17.i 18.v. današnja Slavonija se po Srbima nazivala Rascia, sto svjedoce i brojne geografske karte iz toga vremena, dok je Slavonija tada bila predio oko Zagreba, a juzno je bila Hrvatska; juzno pak od te Raške je bila Bosna.

Joannes Janssonius , karta Rascie iz 1636, Amsterdam

Izraz Raci je jedan od starih naziva za Srbe i ocigledno se ispoljio u nazivu jedne od najstarijih srpskih drzava – Raške. Polovinom XVIII v., 1744.g., kako navodi Kostic, biskup Matija Karaman, povodom pitanja Srba u mletačkom dijelu Dalmacije, pisao je rimskoj Kongregaciji za propagandu vjere (inkviziciji): „No posto se tu nalazi i izvjestan broj Srba katolika, oni bi htjeli za episkopa Srbina katolicke vjere“, pa navodi izvjesnog T.Pasica kao srpskog vladiku katolicke vjere. „Kolektivno, odnosno masovno, doslo je do deklarisanja Srpstva kod onih katolika koji su postali svjesni da su im stari bili Srbi, da su oni srpskog porijekla, da krv i narodnost ostaju isti, da oni samo ostaju ono sto su njihovi preci bili, da drugo biti ne mogu. To je narocito bio slucaj u onim predjelima koji su jos u VII v. bili srpski.“ Uz to, prevagnulo je saznanje o kome u knjizi „Srbi u Dalmaciji“ pise istaknuti Srbin katolik Lujo Bakotić:  “U cisto narodnom pogledu mi smo vodili racuna o činjenici da su Srbi bili Srbi,  jos prije nego su primili hrišćansku vjeru.“

Njemački jezuita Racinger je smatrao da su SVI SRBI BILI KATOLICI, pa onda presli na pravoslavlje, a Kostic istice da to do hriscanskog raskola 1054.g.uopce nije bitno, a nakon raskola je prevagnuo katolicizam, da bi svojom misijom Sveti Sava Nemanjic doveo do prevlasti pravoslavlja.

(Uostalom poznata je cinjenica da je otac Svetog Save prvo krsten po latinskom obredu,a zatim kasnije po pravoslavnom. A treba li uopce navoditi cinjenicu da jos i danas, kao i od kada postoji Barska nadbiskupija,njen nadbiskup nosi titulu Primas Srbije! Danas je taj nabiskup Albanac, ali citava istorija svjedoci da je titula dokaz Srba katolika na ovim podrucjima, iskljucivo u primorskim.)

Kasnije vecina, Srba katolika je imala pravoslavne pretke, ali i tu ima izuzetaka jer su, npr, dubrovacke plemicke srpske porodice izvorno katolicke.

\“Čak i tamo gdje su preci ovih Srba bili pravoslavni, gdje se to moglo, takoreci, sigurno dokazati, niko nije provjerio odnosno revertirao i presao ponovo u pravoslavlje. Oni su ostali dobri, cak i revnosni katolici. Posto je vjera samo forma, a ne bitno obiljezje narodnosti, sto je. \“brat je mio koje vjere bio\“, posto su njihovi preci bili duze katolici nego prapreci pravoslavni, posto nije samo tudjinska vlast, vec i domaca (u Dubrovniku) izvrsila konverziju itd., to su sva ova lica ostala vijerna svojoj religiji. Ovo tim prije, sto je medju njima bilo dosta klirika, pa cak i prelata katolickih, a sto pravoslavni Srbi sa kojima ovi sad hoce da se izjednace nisu nasli ni najmanji prigovor da oni ostanu katolici. Naprotiv, Srbi su imali razloga da to potpomazu.\“

Na cijelom srpskom primorju od Skadra do Šibenika i Ravnih Kotara, starosjedioci su vecinom Srbi a doseljenici u potpunosti, pa o tome svjedoci i vise ili manje izrazeno čuvanje krsne slave, koja je iskljucivo srpsko obiljezje, do danasnjeg dana, uprkos prelasku na katoličanstvo.

Dubrovacki katolicki prelat dum IVAN STOJANOVIC govorio je svojim sugradjanima: \“Srbin si po rodu i po obicaju, u Srpstvu ti je jedini spas, vjera ti ni najmanje ne preci da budes Srbin.\“ I kod onih koji su kroz vjekove gubili srpsku narodnu svijest NIJE PREVLADALA NIKAKVA TUĐINSKA, nego su svoj jezik nazivali \“NAŠKIM\“,a za razliku od prastanovnika gradova Romana, identifikovali se kao Sloveni. U 19.vijeku, u vreme budjenja nac.svijesti, Srbi katolici juznog Jadrana listom se izjasnjavaju kao Srbi, dok u sjevernoj Dalmaciji do izrazaja dolazi hrvatski ekspanzionizam i od strane vjerskih krugova protezirana identifikacija KATOLIČANSTVA sa HRVATSTVOM. U Boki Kotorskoj i Dubrovniku do kraja XIX vijeka uopće nije bilo Hrvata.

MARKO CAR, je kao istaknuti Srbin katolik, 1902.g. u \“Brankovom kolu\“ objavio članak \“Vladika Rade i Srbi katolici\“, pisuci o Njegosevim prijateljskim vezama sa bokeljskim Srbima katolicke vjere i posebno kontom JOSIFOM IVANOVIĆEM, pa kaze: \“Porodica konta Ivanovica pripada i danas katolickoj vjeroispovjesti, sto njenim clanovima opet ne smeta da cestvo \“srpstvuju\“, kao pravi ljudi i bokeljski starosjedioci. Nazalost, njihovo je srbovanje, kao uopce srbovanje bokeljskih katolika, postalo danas veoma tesko i dozlaboga zazorno u ocima onih koji se vjerom sluze, da njome postignu odredjenje politicke svrhe. Kao danas u Boki K. i u Dubrovniku, kad katolik ima srca da se prizna za Srbina, taj se kao gradjanin izlaze mnogim neprilikama i stupa u otvorenu borbu sa sveštenicima svje vjeroispovjesti (NEŠTO KAO DANAS BUNJEVCI I NJIHOVI SVEĆENICI, KOJI IH ŽELE POHRVATITI), koji su bezmalo svi revni branioci antisrpske propagande koja se tamo tjera.\“

Jedan od papa bio je i Srbin iz Boke

Siketa V. Peretije (Gratomore 1Z. 12/1520. -24.08.1590.) Pripada onom krugu velikana sakralne povijesti Crne Gore i svijeta i redu Crnogoraca državnika koji su upravljajući drugim državama pronosili slavu svoje domovine.
Smrću pape Gregorija XIII izabran je za papu 1585/4/24. godine, i stupio na tron Svete Stolice. Jedan je od najčuvenijih papa svih vremena u milenijumskoj povjesnici Vatikana.
Siksto V Peretije bio je porijeklom iz Crne Gore, iz sela Kruševice u Boki Kotorskoj, iznad Veriga, iz bratstva Svilanovića (Svilanović su pravoslavci i slave Sv. Nikolu, ali se i ponose papom Siksto V. Peretijem koji je isticao svoje podrijetlo). Njegov program js bio da Crkvu učini potpuno nezavisnom od svake svjetovne sile, i da im se nametne kao gospodar. Potpisivao se sa Peretti. Peretti, što na talijanskom znači Kruškar. To je, ujedno, i dokaz da nije zaboravio svoje porijeklo i zavičaj Kruševice u Boki Kotorskoj. U vezi sa ovim, legenda govori, da su u njegovom grobu, prilikom sahrane, zasijale tri zlatne kruške. Interesantno svjedočenje o njegovu životu i vladavini daje i njegov i naš zemljak, barokni književni majstor i papski nadbiskup Andrija Zmajević.
(Perast,1624. -Paštrovići 1694.) u svome čuvenom djelu \“Ljetopis crkovni\“ (Obod Cetinje, 1996.g., Tom2. Stp. 490-491).

Andrija Zmajević o Sikstu V

Klasik crnogorskog baroka, Zmajević, u svojoj crkvenoj i sakralno-svjetovnoj kronici i specnfičnom romanu-riječniku, u poglavlju o Siksto V piše: potiče \“od oca iz Kruševica, sela u Boci od Kotora, nedaleko od Perasta, našega mjesta, gdje i današnji dan Papića kuća zove se, otuda u njoj ljudi njemu prilični … \“Svilanović je prvo bio redovnik S. Francesca, potom kardinal da bi u 65-oj godinn života postao papa. Crkvu Svetoga Jerolima, veli dalje Zmajević, u Rimu svomu narodu slovinskomu plemenito iznova ogradi i naresi. Velike darove prikaza poklisar od Japon, kraljevstva u Indija istočnijeh, koji bjehu Gregoriju XIII prišli poklonitn se. \“

Nadmašio rimske imperatore…

\“Lupeža koji na putovijeh i raspustnicah derahu putnike n mnoge ostale zločince vrlijem načinom pelipsa i iskorijeni. Toliko velike stvari učini u kratko vrijeme da i staru gospodu i cecape rimske nadiđe. Stup Ćesarov prenese i pred crkvu Sv. Petra podiže; a druge tri plemenita – jedan pred Sv. Jovanom literanova, drugi pred crkvom Sv. Bogorodice, treći pred vrata rimske Del Popolo, također postavi. Zabrani vjenčanje hadum ili ljudma uškopljenijem, kako stvar prema zakonu od naravi. Skupi pet milijuna ili tisuć tisuća zlata, govoreći da imaše tijem blagom veliku stvar opraviti. Dali naskočen od neke bolijesti, koja mu riječ uze, preminu na 27. Kolovoza ol 70 godina, pošto vlada pet ljeta i četiri mjeseca i tri dana. \“)

Prema geografsko-statistickom opisu Boke Kotorske iz cetinjskog kalendara \“Grlica\“ za 1838.g. \“u Boki SRBI pravoslavnog ispoviedanija imadu svojih brodova… a SRBI RIMOKATOLIČKE VJERE imadu treći dio toga.\“

Vuk Karadzic je pisao 1849.g.: \“U cijeloj Boki ima oko 34 hiljade dusa, sve pravijeh SRBA kakvi igdje biti mogu; jedna cetvrt od ovoga bice zakona RIMSKOG, a ostalo je sve grčkoga.\“ Na poziv da se prikljuce banu Jelačiću i Hrvatskoj, koji im je uputio Hrvatsko-slavonski sabor iz Zagreba, 400 najvidjenijih Bokelja odrzalo je 13.jula 1848.g. zbor, u skoro iskljucivo katolickom mjestu Prčnju, u dvoristu katoličkog franciskanskog manastira, a domaćin je bio prčanjski kapetan ANTUN SBUTEGA. (Danas je potomak tog kapetana jedan sveštenik Sbutega koji je i predvodnik vještačkog hrvatstva u Boki, sto znaci da samo izvrsava vatikansku politiku, koja mu je iznad nacionalno-plemenskih ineteresa i istine) Pa ipak su se svi oni opredjelili kao Slaveni-SRBI i odgovor i Zagrebu i Vladici uputili ĆIRILICOM.\“

Kostic navodi i druge upecatljive primjere: \“ Opstinsko vijece Kotora, opet opcine tada sa preteznom vecinom katolika (bar tri cetvrtine) bira 1861.g. za pocasnog gradjanina kap. Josipa Djurovica iz Prčnja, izabranog sina Boke Kotorske i daje mu na srpskom jeziku (ĆIRILICOM) i na italijanskom diplomu, u kojoj se istice kao \“djelateljan, neumoran u promicanju napretka SRBSKO-slovenskog naroda.\“ I on je bio katolik kao i gradonacelnik Kotora.\“ Povodom pruzanja pomoci hercegovackim ustanicima i crnogorske objave rata Turskoj 1875.g. \“Slavjanska čitaonica\“ u Dobroti salje 17.decembra telegram knjazu Nikoli u kome stoji: \“Dobročani, susjedi zasluznoj Crnoj Gori, ushiceni srcem vape: u dobar cas knjaze zasijao mac u tvojoj viteskoj desnici. Neka se vec skrse lanci suznji nase brace i ponovi po tebi SRPSKA SLAVA! Telegram je potpisao predsjednik KAP. VIDO KAMENAROVIĆ. Mislim da su svi clanovi citaonice, bez i jednog jedinog izuzetka, bili katolici. Ali ISTIČU SVOJE SRPSTVO I SVOJU SRPSKU SLAVU.\“

.

Srpska nacionalna obilježja Boke Kotorske

  • Bokelj iz Kotora sa srpskim ocilima na nošnji

 

Odjeljak o čuvanju srpskih nacionalnih obiljezja u Boki Kotorskoj Kostic pocinje citiranjem Sime Matavulja koji kaze da je Vuk Karadzic u „svojim djelima proslavio to cisto srpsko gnjezdo, gdje se u najvecoj cistoci sacuvase: jezik, nosnja i obicaji.“

Bokelji su, istina preuzeli izvjesne italijanizma, ali u mnogo manjoj mjeri nego sto su Srbija i Bosna prihvatile turcizme. Jezicka leksika i sintaksa ostali su potpuno sačuvani. „Svakako u Boki ima dosta dijalekata, vise nego igdje u Srpstvu na tako malom prostoru. Dokaz autonomije i posebnosti bokeljskih opcina. Negdje su se ocuvali najprvobitniji oblici starog srpskog jezika, (kao npr. u Krtolima muklo a), dok se u novskoj i risanskoj krajini i dan-danas govori cisto hercegovacki. Razlike izmedju dijalekata nisu u tome sto bi jedan bio cistije a drugi slabije srpski, vec u izgovaranju (intoniranju i naglasavanju) pojedinig rijeci.“

To istice i njemacki baron Oto Rajnsberg 1864.g.,-pa dodaje: „Italijanski se govori samo u vecim mjestima medju obrazovanim licima; u kucnoj upotrebi iskljucivo se srpski jezik javlja, jer su stanovnici, sa malim djelom katolika, svi slovenskog porijekla. Uopce za srpski jezik nije nijedan predio toliko vazan i znacajan kao Boka, jer se tamo nalazi masa staroslovenskih rijeci koje nigdje vise nisu uobicajene, a izgovor, koji u Slavoniji, Dalmaciji i Bosni dozvoljava da se odmah razazna pripadnik rimske i istocne crkve, u Boki je jedan kod Grka(pravoslavni) i katolika.“

Kostic daje i citav niz ilustracija za cinjenicu da „jezik kojim govore Bokelji svi pisci nazivaju srpskim, i stari i novi, i domaci i strani, i Bokelji i nebokelji.“ U obilju domacih i stranih autora posebno nam se cini interesantnim pisanje hrvatskog knjizevnika Sime Ljubica koji navodi da su „djela najstarijih spisatelja dubrovackih i kotorskih rodom srbskim ili bar odgojeni pod uplivom srbskog nariecja, kako na primjer Siska Mancetica, Djordje Drzica itd.“

Bokeljski Srbi se od Nemanjickog vremena pa do danas sluze iskljucivo ćirilicom i ćirilicni natpisi su jedini tragovi srpske pismenosti, s obzirom da iz prednemanjickih vremena nema tu nikakvih sacuvanih tekstova. Katolicki svestenici su se trudili, gdje god im je to bilo nadohvat saka, da se uniste, da nestanu svi srpski kulturni spomenici, ali toga je bilo toliko mnogo da im je poduhvat u krajnjoj instanci morao biti neuspjesan. Cak su u katolickim crkvama, na skoro otkrivenim freskama, svi tekstovi na srpskom jeziku ispisani cirilicom, a latinicom samo oni na italijanskom jeziku. „Pravoslavni Srbi pisali su samo cirilicom i na srpskom jeziku (nesto slaveno-srpsko, a nesto izmjesano sa narodnim). Izuzetaka nije bilo niti ga je moglo biti; onaj koji bi napisao nesto drukcije, smatrao bi se kao da se odrekao i vjere i svoje narodnosti. I turske vlasti, jednako kao i narod pod Turcima u Boki pisu srpskom cirilicom… Pa i Latini su stampali srpske knjige ako je to odgovaralo njihovim trgovackim kalkulacijama.“ Naravno, i Srbi katolici su sve tekstove na srpskom jeziku pisali isključivo ćirilicom.

Vrlo je upecatljivo svjedocanstvo podatak da je istaknuti Perastanac i barski nadbiskup Andrija Zmajevic napisao „jos 1675.g.jednu raspravu (knjigu) pod naslovom: „Derzava sveta, slavna i krjeposna carkovnog ljetopisa“ i to ćirilicom. Zmajevic je pisao i latinski i italijanski, no kad je pisao srpski, pisao je cirilicom.“ (otuda danasnje plansko i smisljeno istiskivanje cirilice iz Crne Gore jer je za strane interese potrebno maksimalno desrbizirati Crnogorce, Bokelje, Brdjane…) Sto je najvaznije, Zmajevic je u svojim spisima izricito isticao da pise na srpskom jeziku i srpskim pismom.

Kada je, po ukidanju Mletacke Republike, Austrija preuzela kontrolu nad Bokom Kotorskom u svim sluzbenim spisima njeni generali, drzavni cinovnici govore o srpskom jeziku kao jeziku naroda koji je dopao pod njihovu vlast. „Gramata austrijskog cara Franca Josipa I o ustanovljenju Bokokotorske eparhije i imanovanju novog episkopa (Gerasima Petranovica) od 1874, opsirna i dugacka, „napisana na pergameni srpskim jezikom i ćirilskim slovima, a tako je previsnje potpisana. Cuva se u episkopiji.“ Stvar jedva cuvena: Bečki cesar donosi zvaničan akt iz svoje kompetencije na srpskom jeziku i srpski se potpisuje. Jer bi inace vredjao Bokelje. Kolika razlika prema srbomrscu koji se zove Josip Broz Tito.“

Nakon sto je u svim srpskim zemljama prihvacena srpska zastava, po uzoru na rusku, ali sa obrnutim redosljedom boja, „vjerujem da necu preterati ako utvrdim da nigdje drugo u srpstvu nisu u drugoj polovini 19.v. i u pocetku 20. toliko viorile srpske zastave kao u Boki. Vijale su se pri crkvama i u privatnim domovima, na svadbama, na skolskim praznicima (Sveti Sava), a narocito na mnogobrojnim „festama“ koje su naizmjenicno po cijeloj primorskoj Boki slavljene. Svaka se prilika iskoristavala: i smrt, i rodjenje, i vjencanje, i slava da se srpska zastava istakne„.

Ovde i Laza Kostic pravi digresiju, vjerovatno zbog toga sto je pretrazujuci dokumentaciju i literaturu koja se odnosi na glavnu temu, naisao na veoma interesantan podatak kod njemackog geografa Hasingera u radu iz 1928.g. Hasinger na pregnantan nacin izlaze istorijsku retrospektivu etnickog razvoja Dalmacije, a vrednom Kosticu je i ova prilika dragocjena da potkrepi teze i argumente koje je vec objavio u drugim svojim djelima. U emigrantskim uslovima, svoje knjige je zapravo stampao kao licni casopis i s neredovnom dinamikom izlazenja, pa zato sva gradja koju je pribavio nije ni mogla biti do kraja sistematizovana.

Hasinger je, izmedju ostalog, pisao u svojoj studiji o Dalmaciji, objavljenoj u renomiranom geografskom casopisu Univerziteta u Frajburgu: „Mnogostruki situacioni odnosi dalmatinske zemlje uticali su i na obrazovanje njene narodnosti. Ilirska plemena obrazuju najstariji istorijski poznatu podlogu. Keltska krv se tu mijesala, grcki kolonisti su se naselili u primorskim gradovima (i otocima, npr. sa Parosa, tj.sada Farosa iz Helade su prije 2400g. dosli na Hvar, koji po Farosu dobija i ime. Otok Pag je nazvan po helenskoj rijeci pag sto znaci uzviseno mjesto, pa tako i u Atini znamo za AeroPAG…), rimski osvajaci donese svoj jezik i kulturu, pohodi Germana i Avara su vrseni kroz tu zemlju. Mlecani se naselise po obalskim gradovima, Turci navaljivahu tamo iz pozadine, ali najpostojanije je ipak djelovalo slovensko naseljavanje u 9.v., na sjeveru hrvatsko, a na jugu srpsko. (treba napomenuti da je hrvatsko na sjeveru bilo samo do Turaka, nakon cega ta podrucja naseljavaju isljucivo Srbi) Ono je presudno za danasnji juznoslovenski jezicni i narodnosni karakter zemlje… Sa svim tim, u juznoj Dalmaciji se stoji tacno na granici zapadnog i istocno-evropejskog kulturnog bica, danas jednako kao u doba Zapadnog i Istocnog rimskog carstva. Pretezna vecina Dalmatinaca je dugo zivjela sa Zapadom, pise latinicom i katolicka je. No ipak na krajnjem jugu se pojavljuju kupole pravoslavnih crkava i pocinje vlast ćirilovskog pisma.“

Svetozar Pribicevic je u svojoj knjizi \“Diktatura kralja Aleksandra\“ pisao: \“Oko 1860-1870.bilo je u Hrvatskoj i Slavoniji (narocito Slavoniji) KATOLIKA koji su se smatrali SRBIMA i koji su u Hrvatskom saboru isticali svoju SRPSKU NARODNOST (npr.BRLIĆ); pa cak i medju katolickim vodjama hercegovackih ustanika, koji su se borili protiv Turaka, bilo je ubjedjenih SRBA. Poneki put su se i katolicki svestenici izjasnjavali kao Srbi. Ali je identifikovanje pravoslavne vjere sa sa srpskom narodnoscu uskoro postalo takvo, da je svaka srpska djelatnost medju katolicima bila nemoguca, tako da je ime Srbin bilo ograniceno samo na pravoslavne.\“ Andrija Torkvat je pisao 1854.g. da su \“u cielom Ilirskom trokutu zivili SRBI RIMOKATOLICKOG i istocnog ZAKONA.\“ U ZEMUNU se povodom 1000-godisnjice Svetog Ćirila i Metodija NA KATOLIČKOJ CRKVI VILA SRPSKA ZASTAVA. Hrvatski visoki drzavni sluzbenik i knjizevnik OGNJESLAV UTJEŠINOVIĆ OSTROŽINSKI otvoreno je pisao 1840.g da se smatra SRBINOM.

Do austrougarske okupacije bosanski katolici nisu imali nikakve hrvatske nacionalne svijesti, sto potvrdjuju i hrvatski istoricari Vjekoslav Klaic i dr Antun Radic.

Jedan od vojvoda hercegovackog ustanka, KATOLIČKI SVEŠTENIK, DUM IVAN MUŠIĆ nosio je crnogorsku narodnu nosnju kao i pravoslavne vojvode.

Jedan od svojih 12 hercegovackih dobrovoljackih bataljona knjaz Nikola je nazvao \“Bataljonom Hercegovaca rimskog zakona.\“ Franciskanski (franjevacki) katolicki TEOLOG TOMA KOVACEVIC je 1862.g. SRBIMA smatrao ne samo bosanske pravoslavce, nego i KATOLIKE I MUSLIMANE, pa cak navodi: \“U Bosni ima 130.000, a u Ercegovini 30.000-40.000 katolika. Njih sasvim drze pod svojom vlascu bosanski fratri-kaludjeri, medju kojima ima dobrih rodoljuba, a ima i takvih koji bi presli u pravoslavlje, ali zato sad nije vreme.\“ On upozorava: \“Hrvati, kao sto se iz govora članova Sabora njinog vidjelo, traze Krajinu bosansku. U ovoj Krajini ima sto hiljada žitelja, ali nijednog Hrvata.\“

Hercegovački FRANCISKANAC, FRA GRGA SKARIĆ, zalagao se da narod \“probudi iz mrtvila tudjeg ropstva i da se pripremi za opcenito ujdinjenje SVIH SRBA i pridruzi ostaloj braci slavne knezevine Srbije.\“ Kako citira Kostic, Skarić je trazio da se budi srpski narodni duh i uvjere katolici \“da se sloboda i nezavisnost mogu postici jedino unistenjem pomenute mržnje i ujedinjenjem svih rasparčanih srpskih ogranaka\„, izradivsi i citav plan u 20 tačaka.
\’Tačka peta kaze da treba objasniti narodu da su svi nasi stari bili pravoslavne vjere sve do XIV v. dokle su i sretni bili, i nase gospodare i vladaoce imali, i da su tada dosli franciskanci koji su narod rastavili na dva dijela.\“
U jednoj tacki preporucuje fra Grga da se narodu razloži da riječ Srbin ne oznacava vjeru, nego samo jedan isti narod jednog istog jezika, iste narodnosti, istih običaja, jedne iste domovine, jedne iste slobode i nezavisnosti, istih prava.
U tacki osmoj uzima u odbranu Srbiju i kaze da je skroz neistinito tvrđenje katoličkoh sveštenika da Srbija hoće da prevede narod u pravoslavlje; da Srbija baš ostavlja svakome potpuno slobodu savjesti i vjeroispovjesti, da joj je na srcu jedino nase oslobodjenje iz ropstva, tudjeg nasilja, i ujedinjenje nase narodno, bez koga se drukcije ropstva necemo izbaviti.
U devetoj tacki plana se izrazava teznja da se kod katolika, a po mogucnosti i kod muslimana, probudi sva mogucna popularnost i simpatija za Srbiju… U desetoj da se polozi zakletva odanosti i privrzenosti Srbiji za svaki slucaj općeg pokreta, i da katolici hercegovački u svakom slucaju budu spremni pridruziti se istočnoj braći Srbima za oslobođenje svoga naroda i domovine.\“

Fra Grga Skarić je 1869.g. dosao u Beograd i tu je kraljevskom namjesniku Jovanu Ristiću uputio memorandum koji je počeo sljedećim rijecima:
\“Narod ercegovacki vaš, to je narod srpski, brez da ikakva drugoga u istom umjesana ima, i to sami oni isto priznaju iz svojih običaja, iz svoga naricija i iz predanja od nepamtivijeka svoji pradjedova; na to ih uvjeravaju razvaline starih gradova i zavoda starog srpskog naroda, njiovi pradjedah sto je varvarstvo azijatsko porazilo i unistilo; stavise, nadgrobni kamen i crtanja po istom svjedoce da tu pociva prah Srba pradjedova njihovi, koji su zrtvom pali za slobodu roda i domovine svoje.\“

(Kaže ŠTO a ne ČA jer je štokavac, kao i svi Srbi. Svi istorijski spisi svjedoce o srpstvu Hercegovine, i Porfirogenit i sam naziv titule Stjepana Kosace Hercega Svetog Save po kojem ova oblast i dobiva ime Hercegovina, a dovoljno je i danas pogledati obicaje, nosnje, pjesme…istih ljudi pa lako utvrditi da su Srbi, iako su danas oni ideoloski a ne etnicki Hrvati i to ustaskog usmjerenja, pod uticajem politike Vatikana. Zanimljivo je da su zločini genocida od strane hercegovačkih katolika nastupili tek od kada postaju Hrvati, sa vrhuncem u Jasenovcu. Slična agresivnost je danas i medju vjestačkim antisrpskim Crnogorcima, posebno medju onima na Cetinju.

Dakle ubačene ideologije imaju destruktivan učinak za nas same, jer nas dijele, zavađjaju, dok nam je svima zajedničko srpstvo, jedina konstrukrivna sila koja nas sve veze u jedan narod, jer to i jesmo.

Kod Albanaca kao manjeg naroda, to stranim silama nije smetalo da budu sve 3 vjere, pa čak im stvaraju 2 države na račun Srba, ali kod Srba im to smeta jer bi to činilo veliku silu na Balkanu, sto se ne poklapa sa njihovim imperijalistickim teznjama. Srbi tu nasjedaju na manipulacije i kažu: mi nismo Srbi, mi smo: Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makednci, Goranci…podižući lokalizam na rang naciona. Odlaican dokaz tog vrludanja su Srbi koji su primili islam. Odmah su postali Turci, a turski nisu znali, pa su za Tita bili muslimani, a to nije nac.vec vjerska odrednica, a sada su Bosnjaci pa makar bili i Hercegovci, iz Sandzaka ili Goranci neki. Tako i Crnogorci, postali su to i neki Brdjani, Bokeli, ostali primorci, a to ime cg je mladje od mnogih prezimena, pa kako je onda nacionalno?)

SRBINOM se smatrao i glavni vođa hercegovačkih katolika do 1905.g. FRA GRGA MARTIĆ.
\“On objavljuje 1842.g. u srpskom narodnom listu \“Opis Hercegovine\“, u kom stoji: \“Jezik je Hercegovaca narječje našeg SRPSKOG JEZIKA\“. Iste godine u \“Skoroteci\“ se buni protiv \“crkvenoslovenskih riječi u našem SRPSKOM literarnom jeziku.\“ Opisuje kako je mlad tesko primao te riječi, nastavljajuci: \“Tako je MENI SRBINU bilo, a kako je tuđinu moralo biti.?\“
Članak završava riječima: \“Prodjimo se kojekakvih mješarija, SRBIN SRBIMA SRPSKI SRPSTVUJEMO.\“

U Kraljevini Srbiji istaknuti Srbi katolici su bili veliki naucnici JOSIF PANČIĆ, general ĐURA HORVATOVIĆ i FRANASOVIĆ, porodice poznatih intelektualaca ĐAJA itd. Mnogi bački Bunjevci su se izjasnjavali kao Srbi, kao knjizevnica MARA MALAGURSKI i vajarka ANA BESLIĆ, ali ni jedan Bunjevac se nije smatrao Hrvatom.

U knjizi \“Srbi u Dalmaciji\“ LUJO BAKOTIĆ, Srbin katolik, je pisao:
\“Jedna osobita dalmatinska pojava su SRBI KATOLIČKE VJERE. Bilo je i ima i danas pokoji Srbin katolik u BiH , ali su rijetki. Kod nas u Dalmaciji su dosta u velikom broju. Većinom su intelektualci, ali medju njima i radnika i seljaka. Ima ih svuda po Dalmaciji: u Kninu, Sinju, Imotskom, Makarskoj, Šibeniku, Splitu, Kaštelama, na otocima, ali ih najviše ima u Dubrovniku i u okolini dubrovačkoj.\“


Poznati srpski naučnik katoličke vjere, iz Dubrovnika, Ruđer Bošković, potomak je Rovčana sa Crnogorskih brda, velikog srpskog plemena, koje kao krsnu slavu slavi Svetog Luku…(poznato je da je specifikum Srba upravo slavljenje krsne slave, i u tome se slažu svi naučnici).

Nakon sto se Ruđer distancirao od propalog jezuitskog reda, nastanio se trajno u Parizu, i stekao akt o naturalizaciji, plemićki oficirski status, sam se proglašujuci za \“vlastelina od Luke\“, sjećajući se da mu je porodica kao pravoslavna slavila krsnu slavu Svetog Luku. Otac Nikola mu se oženio kćerkom dubrovačkog trgovca Baje Betere, Italijana porijeklom. Pod stare dane Nikola je bilježio svoja \“Staroraška sjećcanja\“ u kojima opisuje čuvene srpske manastire: Sopoćane, Đurđeve Stupove kod Novog Pazara, Studenicu, Patrijaršiju, Dečane, Sv.Trojicu kod Pljevalja i dr, po čemu se jasno vidi njegovo porijeklo.  Inače svi Boškovići u tim južnijim krajevima, ponikli su sa jednog mjesta, i slave Svetog Luku kao krsnu slavu.

Šćepanovici poticu od Šćepana Gojakovog, koji je imao 5 sinova: Vuka, Vlatka, Bozidara, Stanisu i Radoja. Bratstvo Šćepanovica se dijeli na DRAŠKOVIĆE, Puletiće, BOŠKOVIĆE i Mutapoviće. Svi osim Draškovića su se iselili sa Rovaca. Pored Sime Milutinovića Sarajlije, hajduk Veljka Petrovića i Petra Dobrnjca, Ruđer Boškovic je ipak djelom najveći Rovčanin koji je svjestku slavu stekao daleko od Rovaca. U vreme pokatoličavanje Boškovića u Orahovom Dolu, njegov otac Nikola je ipak kao pravoslavan otišao u Dubrovnik. Ne prihvatajuci pokatoličavanje, dio Boškovića, koji su se nazivali ŠEŠELJI i Milići, odselili su u Velicane. Iako su odatle uskoro ŠEŠELJI odselili u Do, dio Velicana i danas se naziva Šešeljevima. Kroz seobe zbog Turaka (neuspjela pobuna) otuda mnogi rodovi u Popovu slave Lucindan, krsnu slavu Rovcana: Boškovići, Ivaniševići, Ljepave, Batinići, Šešelji, Milići i dr.)

Antun Radić piše u \“Domu\“ od 10.11.1904:
\“Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi samo prije 20 godina dosli tamo u Vinkovce (današnja Hrvatska), pa da ste rekli da ste Hrvat, i da su oni ljudi tamo Hrvati – vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina.
Ali nije tako bilo samo među gospodom, nego još više među seljacima: i to su bili \“Raci\“ i \“Šokci\“- a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to učinio, da su danas gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ima i seljaka, koji ponosno kažu da su Hrvati, hrvatski seljaci?
Tko je to učinio? Tko je te Hrvate tako reći ,,stvorio“?
To je učinila Stranka prava. Nauka Ante Starčevića, ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate!
Tako je to moj gospodine, a lako vama danas govoriti!\“

U \“Domu\“ od 31.3.1904. Antun Radić piše: \“Na jugu, osobito pri moru oko Dubrvnika i Kotora ima dosta \“Srbalja katolika\„.
Što više, u samom Dubrovniku i okolini ima čak šest rimskih popova, koji kažu da su Srblji\“

„Hrvatstvo“ Krašovana u Banatu

Srbi rimokatolici u Rumunjskoj, Krašovani (Karašovani), koji zive u dolini rijeke Karaš, u blizini rudarskog grada Resice, prema postojećoj, relatibno obimnoj literaturi, doselili su se u XV v. uglavnom iz jugoistočne Srbije, i jedan dio iz Bosne. Prema procjeni filologa, govorno pripadaju kosovsko-resavskom narječju, uz primjese timočko-sopskog izgovora, pa se na osnovu toga moze zaključiti da su njihovi preci starinom poticali iz jugoistočnih dijelova Srbije. Prema podacima opata Petra Vlasića, u isto vrijeme u dolinu rijeke Karaš doseljavali su se i žitelji iz Bosne pod imenom \“Bošnjaci\“, koje on naziva \“Hrvatima\“ (P.Vlasić, Hrvati u Rumunjskoj, Beograd 1928,16). Najčešće su ih nazivali, kao i oni sami sebe, Krašovanima, vezujući njihovo porijeklo za Šokce, Bunjevce, Srbe, Bugare, da bi na kraju pod uticajem Rimske crkve i velikohrvatske propagande preovladala fantastična teza o njihovom hrvatskom porijeklu.
Međutim, o njihovom srpskom porijeklu, pored ostalog, svjedoči i činjenica da su Krašovani najviše slavili Đurđevdan, zatim Svetu Petku (Paraskevu), i Svetog Iliju, uz mnoge običaje stočarskog karaktera. Slava (\“Slavanje\“) počinjala je uveče uoči same slave (P.Vlahovic, Neke etničke odrednice Krašovana, Temišvarski zbornik, Novi Sad 1994, 137-139).

Misionarskom aktivnošću bosanskih franjevaca, medju Krašovanima učvršćena je u XVII v. katolička vjera. Vatikanski dokumenti svjedoče da je u Karaševu sredinom XVII v. bilo oko 600 rimokatolika bez prisustva \“šizmatika\“ (pravoslavaca) i \“jeretika\“ (protestanata). U Karaševu ima vise od 600 katolika i medju njima nema ni sizmatika ni heretika, oni su svi seljaci i jedanput godisnje idu na sakramente, a i to nerado, jer vide da je crkva ruševina, nemaju mogućnost da je poprave, ali ima kuća za misionara. U ovom mjestu bi trebala dva misionara s odgovarajucim sredstvima, jer inace zbog siromaštva ne bi mogli opstati, a mogli bi pomagati druge katolike koji stanuju kod drugih sest ili sedam šizmatičkih (pravoslavnih) sela – Acta S.C.de propaganda Fide, anno 1667, sept.9).
Franjevac misionar iz Dervente, o.Ivan Braenović, opisao je prozelitski misionarski rad medju Krašovanima: \“Kraševo… ima sto kuća rimskog obreda, svetkovine i druge obrede obavljaju kao oni u Sebisu. Lanjske godine poslije smrti jednog oca, fra Stjepana Markovića, misionara u Sebisu, poslan od oca M.P.Prefekta isao sam ispovjedati i propovjedati u ono mjesto. Ali to je selo bilo gotovo opustjelo zbog velikih tiranija i dažbina turskih, a siromašni su kršćani živjeli po brdima raspršeni sa svojim obiteljima i sa svojom stokom, da bi izbjegli turske nalete. U tom je selu već bila crkva, koju je sagradio o.Ivan Desmanić, upravo srušena pri zadnjim ratovima s Turcima. Tu se i sada nalazi redovnička kuća od koje je spomenuti o.Stjepan napravio oratorij za katolike onog kraja, čiji broj dostiže 1.000 duša. To je mjesto neko vrijeme ostalo ispražnjeno, poslije smrti o.Stjepana koji je umro dne 13.novembra 1674.g. Otac Prefekt ne šalje nikoga, a ja se nisam mogao udaljiti iz Lipe i ostaviti tamošnje kršćane bez sakramenata i djecu bez škole. I kad sam već bio na odlasku prema onim krajevima, o.Provincijal (franjevački) iz Bosne mi je poslao nekog o.Tomu, oca dobrog primjera, kojemu sam dao upute i kad sam našao pratnju, poslao sam ga k onim kršćanima shodno Vašoj odredbi.
Dano u Rimu 9.sijecnja 1676.\“ (Acta S.C. de propaganda Fide, anno 1676.)

Dominacija rimokatolicke vjere u zivotu Krasovana dovela je do izvjesne izmjene govora i narodne pjesme i to pod uticajem crkvene rimokatoličke književnosti (\“ponegde ikavski jezički oblik\“). Ovu konstataciju potvrdjivao je i opat Petar Vlasić: \“Redovito govore ikavštinom, napose crkvene rijeci, vazda su u ikavštini.\“ Liingvista Petar Vlahović, tumačeci Vlasiceve riječi, zaključuje slijedeće: \“Ako se ovome doda da je u školama bila u upotrebi \“Početnica\“ i \“Čitanka za katoličke pucke učione\“ koju je složio Ivan Mihajlović, a izdalo \“Društvo sv.Antuna u Subotici\“, onda je jasno koliko je bio uticaj svećenika da se u Sematizme na zalaganje o.Petra Vlasica, unese kako Krašovani govore \’lingua croatica\’, a ne \’crassovana\’ ili \’ilirica\’.

Knjiga Petra Vlasica o hrvatstvu Krašovana, iz 1928.g., pobudila je \“veliko zanimanje hrvatske javnosti za sudbinu tih udaljenih segmenata našeg naroda\“. O toj knjizi 1928.g. govorilo se i na sastancima \“Narodno-odbrambene sekcije\“ Zbora duhovne mladeži zagrebačke koja je imala propagandni zadatak da razvija \“inteses za naše (hr) ljude u susjednim zemljama.\“ U vreme hrvatskog masovnog političkog bunta 1935.g., preko Hrvatskog narodnog pokreta, Krašovanima su slate propagandne knjige, koje su darovale Matica hrvatska i Hrvatsko književno društvo \“Sv.Jeronima\“, i to na adresu rimokatolicke crkvene zajednice u Keci. \“Kulturna veza\“ zagrebackog Kaptola sa Krasovanima trajala je do kraja 1936.g., kada je i prekinuta, da bi veza sa Kecom bila uspostavljena tek 1977.g. Tehnologija uspostavljanja, odnosno, obnavljanja vjersko-nacionalne veze sa Kraševcima bila je slijedeca: \“Nakon 34 godine uspostavljena je veza sa skupinom Hrvata koji nose naziv Kraševci. Veza je uspostavljena tako da su oni zamolili da im se salju bozicne i uskrsnje cestitke za koje su saznali 1967.g. u \“Glasu koncila\“. Zapravo, radilo se o molbi, tada jos bogoslova a danas župnika u Lupaku, Marijana Tjinkula iz sjemenista u Alba Juliji. Isto se tako javio, godine 1970., i drugi sjemenistarac, danas kapelan u Resnici, Petar Dobra, takodje iz Alba Julije, s istom molbom. Te se veze odrzavaju neprestance, tj. i do danas.\“

Prema podacima Vijeca biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju, iz takvih novih kratkih veza nastadose brojni Hravti u Rumuniji – ukupno 12.000, dakle skoro svi Krašovani postadose Hrvati. Odmah poslije uspostavljanja veza, 1977.g., župnici kraševski proglasiše srpsko-katolički kraševski narod Hrvatima. Jaka rimokatolička propaganda i organizovan vjerski život vrlo brzo su davali željene rezultate: \’Svećenici rabe u crkvi liturgijske knjige što su ih dobili iz Zagreba, a narod je potrebne tekstove naučio napamet, i gromoglasno odgovara u crkvi. Kod kuće govore karaševskim dijalektom, dok se vjeronauk održava na suvremenom književnom jeziku, ili pak miješano. Narod pjeva veoma stare crkvene pjesme u dijalektu. Taj je dio našeg naroda sačuvao do sada jezik zavičaja, dijelom nošnju i običaje. Dao je domace svecenike Petra Domjanca, Petra Dobru, Petra Stojanovica te bogoslove Milju, Simu i Jurja Katića. Religiozni je zivot nasih Karaševaca bujan. U kući je uobičajena obiteljska molitva, osobito krunica. Djeca idu na vjeronauk vise-manje tijekom cijelog školovanja. Narod rado hodočasti u svetište \’Marija Ciklova\’, kamo se pješači cijeli dan, i to na Pohod Marijin, po starom kalendaru 2.srpnja, kao i u svetiliste \’Marija Radna\’ kod mjesta Lipove, kamo se pješači na malu Gospu. Tamo se svi ispovijedaju i pričešćuju i oduševljeno pjevaju starinske marijanske pjesme. Postoji i uzrečica: Tko nije bio u Mariji Radni, nije človik.\“

Zbog potrebe sto hitnijeg utemeljenja novog nacionalnog identiteta Krašovana, uz \“bujan\“ vjerski zivot sirila se rimokatolicka hrvatska stampa (\“Glas koncila\“, \“Kana\“), zupnici su opskrbljivani misnim knjigama na \“hrvatskom jeziku\“, štampani su zidni vjerski kalendari na \“hrvatskom\“ jeziku. Rimokatolicki ordinarijat u Temišvaru dobio je od rumunjskih vlasti odobrenje da moze iz Zagreba uvesti 1.000 katehizama i 1.000 molitvenika. Tako je za Uskrs 1979.g. \“svaka hrvatska vjerska kuća u Rumunjskoj\“ dobila \“Nedjeljni i blagdanski misal ABC\“ i \“Srednji kršćanski nauk\“. Medjutim, najvaznije je bilo da se pojavi i novi \’znanstvenik hrvatstva\“ koji će iz svojih snoviđenja početi govoriti o ,,starohrvatskom osjećanju\’\’ Krašovana. \’Mesija Krasovanskog hrvatstva\“ pojavio se u liku \“mladog znanstvenika\“ prof. Ive Brite koji je \“kroz dugi niz godina prikupljao kraševske narodne pjesme\“, i pripremio knjigu \“Folklor Kraševaca\“, koja je stampana 1980.g. u Zagrebu. U predgovoru ove knjige Birta istice zasluge svecenika za stvaranje \“vjerovanja\“ kod Krašovana o njihovom hravtskom porijeklu: \“Karaševci su smatrali sebe Hrvatima (Krohatima) pa prema tome njihov jezik je hrvatski, pošto su i oni katoličke vjere. Ovom su uvjerenju doprinijeli i katolički svećenici, a i vecina učitelja koji su godinama predavali u skoli samo latinicu, ako da izuzev visokokvalificiranih Kraševaca ostali više ne poznaju ćirilicu, vec čitaju i pišu samo latinicu.\“ O dugovječnom postojanju \“hrvatskog kraševskog naroda\“ po mišljenju Birte svjedoče natpisi na grobnim spomenicima, koji su svi odreda na ,,hrvatskom\’\’ jeziku.

Propagandisti hrvatstva u Rumuniji pišu i o Hrvatima, \’kojima se točno zna povijest doseljenja\“ i koji žive oko grada Temišvara: \“Oko 30 km istočno od tog mjesta, u selu Rekas, ima ih oko 300, a pomijesani su s drugim narodima. Podrijetlom su Šokci i Bunjevci. Župnik im je Nijemac, jer je u selu i oko 750 Nijemaca. Bivsi zupnik, Eugen Gebhardt, koji je umro 1978.g., znao je hrvatski, pa je svake nedjelje sluzio i po tri mise: na njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku, a tako je bilo i sa vjeronaukom. I novi zupnik , Joszef Schulz, uči hrvatski. Postaje križnog puta u crkvi obilježene su trojezično.
Ti su Hrvati dosli ovamo iz Dalmacije bježeci pred Turcima. Isto tako oko 30 km, ali zapadno od Temišvara, uz samu granicu izmadju Srbije i Rumunjske, nalazi se selo Keca u kojem jednu ulicu nastanjuju Hrvati, njih oko 200, dok su u drugim ulicama Rumuni, Nijemci i Srbi… To selo niježupa, nego filijala katolicke zupe u Carpinisu, u kojoj je Nijemac Vilim Pricinger zupnik… Ostalih se nedjelja Hrvati sami okupljaju u crkvi koju su izgradili 1926.(!)u cast sv.Katarine i prisustvuju Bogosluziju rijeci, citajuci misne tekstove na hrvatskom jeziku. U crkvi su svi natpisi na hrvatskom jeziku. Posebno su zanimljive zidne slikarije koje pokazuju pokrštavanje Hrvata… Jedino danas Crkva pruza tim nasim ljudima piliku da se pomocu narodnog jezika pri bogoslužju nekako očuvaju kao narod. Inače, Hrvati u Keci, su najmladja skupina Hrvata koja je ovamo doselila pocetkom 19.stoljeca iz Turopolja, a veci ih je dio ostao nakon 1918.g. u srpskom dijelu Banata.\“

Velikohrvatska megalomanija se ne zaustavlja na navedenim podacima vec se u istom zanosu, ali sa odredjenom dozom sujete, navodi da je nekad bilo Hrvata i u samom Temišvaru, i u Lugosu, \“a jos 1920.g. bilo ih je u spomenutom prostenistu \’Marija Radna\’ gdje su na polnocki svi pjevali bozicne pjesme, makar ih mozda vise nisu razumjeli. I to su hrvatska imena ostala jos samo na krizevima grobalja. Isto se tako spominje kao hrvatsko selo u proslosti Tirol gdje i danas zitelji, mahom stariji ljudi, govore hrvatski kad zele da ih mladji ne razumiju. Taj jezik oni zovu krašovanskim, a sebe dosljedno Krašovanima.\“ Dalje se navodi da i u gradu Resici ima nešto Hrvata iz obliznjih Karasevskih sela koji su tu zaposleni.

Hrvatstvo je nepoznat narodnosni pojam u današnjoj Vojvodini sve do tridesetih godina XX vijeka.
Banat, Bačka i Baranja, kao dio mađarske krunovine, bili su saroliko narodnosno i vjersko podrucje nastanjeno Njemcima, Srbima, Mađarima, Slovacima, Bunjevcima, Šokcima, Rusinima, Jevrejima i drugima.
O Hrvatima, kao posebnoj narodnosti ili etničkoj tvorevini, ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine XIX i prvih decenija XX vijeka. Bunjevački i Šokački srpsko-katolički narodnosni element nikad u to vrijeme nije vezivao svoje etničko biće za hrvatstvo.
U izvorima i literaturi (popisima stanovništva) s kraja XIX i početka XX vijeka, Bunjevci su svrstavani u kategoriju Srba rimokatoličke vjere (Szerbek romai katholikus).

Izvor: http://forum.krstarica.com/showthread.php/287188-Nesumnjivo-Hrvati/page2


Molizejski „Hrvati“

Velikohrvatska nacionalna propaganda nije se zaustavljala na propagandi o hrvatstvu Istre, Dalmacije, Dubrovnika i Boke Kotorske, vec je svoje fantasticne povijesne konstrukcije sirila i na prostore dalmatinskih otoka, pa čak i na prostore srednje Italije, pričom o molizejskim ,,Hrvatima\’\', koji su u stvari bili srpski (\“ilirski\“) doseljenici iz Srbije i Hercegovine, i koji su se pred turskim naletima zaustavili tek u Napuljskoj kraljevini. Rimokatolički pisci \“tumačili\“ su da u pokrajini Molise, u provinciji Campobasso na istoj paraleli sa Rimom, \“jos uvijek postoje tri hrvatska naselja: Acquaviva Collecroce (Kruc), Montemitro (Mundimitar) i San Felice Slavo (Filici)\“. U tim selima, koja imaju ukupno oko 4.500 stanovnika, i koja Italijani nazivaju \“Slavi\„, \“schiavoni\“, prema rimokatolickoj povijesnoj verziji dogadjaja, \“jos se i poslije pet stoljeca govori hrvatskim jezikom štokavsko-ikavskog narječja, koje se govori u srednjoj Dalmaciji izmedju Cetine i Neretve.\“ Molizanske Hrvate \“otkrio je\“, prema rimokatoličkoj propagandi, dubrovacki pjesnik Medo Pucić, koji je u zadarskim novinama \“L Osservatore Dalmata\“ 1856.g. objavio članak profesora Giovannia de Rubertisa iz Kruca.
Propagandisti molizanskog hrvatstva nikada i nigdje ne pominju da se to stanovnistvo u starijim izvorima i literaturi, pa tako i kod Mede Pucića, nije nazivalo hrvatskim imenom vec imenima kojima su se nazivali Srbi (Iliri, Dalmatinci, Slaveni, \“Dalmatinsko-liburnski narod\“ itd.)

O Molizejskim Srbima saznalo se tek u drugoj polovini XIX v. kada je italijanski esteticar Benedeto Kroce otkrio rukopis pjesme Rudjera de Pacience pod naslovom \“Balcina\“ (\“La Balzino\“), u kojoj se pominje vojvoda Sibinjanin(Srbinjanin) Janko, despot Đuradj Branković i grad Smederevo. Boravak dubrovackog srpskog pjesnika Mede Pucića u koloniji Kolekroce, i susret sa jednim od potomaka prvih iseljenika Đovanijem(Jovanom) de Rubertisom iz te kolonije, urodili su dugom prepiskom koju je Pucic objavio u listu \“L Osservatore dalmato\“ u Zadru, a kasnije i kao posebno izdanje. De Rubertis mu je pisao o doseljavanju Srba u juznu Italiju, o njihovim običajima i srpskom jeziku.

Septembra 1884.g. u pokrajini Molize je boravio član \“Srpskog ucenog drustva\“ prof. Risto Kovačić, koji je svoja zapazanja i utiske, koje je stekao prilikom razgovora sa potomcima doseljenih Srba, kao i rezultata svojih arhivskih i biblioteckih istrazivanja, objavio u \“Glasniku srpskog ucenog drustva\“ (knjiga 62, 1885.g.).
U članku \“Srpske naseobine u juznoj Italiji\“, zapisao je da u pomenutim trima naseobinama zivi oko 4.000 stanovnika koji su zadržali stari srpski jezik i običaj nalaganja božićnog badnjaka na vatru. Na Kovacicevo pitanje kojoj nacionalnosti pripadaju, odgovarali su da su \“Slavi Serbi\“. Kako pise Kovačic, \“u odličnijim kućama stoje slike…kralja Milana i kraljice Natalije, a od književnika srpskih imaju slike Dositejeve, vladike Njegoša,autora Gorskog vijenca, i kneza Meda Pucića…i slike Branka Radičevića i Vuka.\“ U Kovačićevo vreme srpskim jezikom govorili su samo stariji ljudi.

\“Srpsko učeno društvo\“ obećalo je materijalnu potporu kojom bi se pomoglo čuvanju i razvijanju srpske nacionalne svijesti iseljenika u napuljskoj provinciji. Medjutim 1886.g. je, kako istice filolog Vera Stanisavljevic-Rakic, osnovana Srpska akademija nauka, \“pa je Drustvo, dotrajavajuci jos nekoliko godina paralelno, 1892.g.pripojeno Akademiji, ali tako sto su samo osam clanova postali akademici…a medju njima, kao ni sam predsjednik \“Srpskog ucenog drustva\“ B.Jovanovic, nije bio ni R.Kovacic. Akademija nauka pak, insistirajuci na \“naučnom pozitivizmu\“, a odbacujuci ranije pristupe kao romantičarske i nenaučne, nije, valjda, smatrala da je ovaj poduhvat dostojan njene misije pa je, po svemu sudeci, tako zamrlo i dalje interesovanje domovine za ove svoje \“zemljake\“, uostalom kao i za samog Kovačica koji je vremenom potpuno zaboravljen u našoj kulturnoj javnosti. Enciklopedija Jugoslavije ga uopste ne pominje, uostalom kao ni \“Srpsko-hrvatsko-slovenacka enciklopedija\“ koju je uredio St.Stanojevic. O daljem angazovanju samog Kovacica ne zna se mnogo, osim da je ovaj ugledni slavista, sigurno razocaran, umro u Rimu cetvrt vijeka kasnije.
Ali, ako nije Srpska akademija nauka, ni Srbija, vise mislila na ove nase sunarodnike, mislila je rimska kurija. Otad se snažzno angažuje – sljedeći \“mehanizam\“ automatskog zaključivanja da je Srbima svojstveno samo pravoslavlje – da ove katolike ubjedi u to kako oni nisu Srbi. Rimska kurija, odnosno Vatikan, stvarno je, preko svoje rimokatolicke formacije hrvatstva stvarane u Zagrebu, sedamdesetih godina XX vijeka ubjedila Molizejske Srbe da su rimokatolici Hrvati.

Risto (Hristifor) Kovačić, rodjen je u Risnu 1845.g., u porodici porijeklom iz Hercegovine (krsna slava sv.Jovan). Nakon skolovanja u Kotoru, Dubrovniku i Zadru studirao je filozofiju u Zagrebu i Beču. Polsije studija radio je kao gimnazijski profesor, da bi 1883.g. prešao u Rim gdje je na Filozofskom fakultetu, sve do smrti, predavao slavistiku. Umro je 1909.g.                                    ( Iz knjige SRBI RIMOKATOLICI, TAKOZVANI HRVATI, dr Nikola Žutić )


BOKELJI I KONAVLJANI

U vreme Berlinskog kongresa, 1878.g., u crnogorskom primorju je zivjelo oko pet i po hiljada Srba katolika. Za ove katolike uspjelo je bilo knjazu Nikoli da sklopi sa Vatikanom konkordat, relativno povoljan (izmedju ostaloga dozvoljena je bila upotreba slovenskog jezika pri bogosluzenju). Cilj, ostvareni cilj, crnogorske vlade je bio da se taj dio katolika, kome je na čelu stajao katolicki arhiepiskop u Baru kao PRIMAS SRPSKI, održi za srpstvo.
Pregovore za konkordat je vodio SRBIN KATOLIK IZ DUBROVNIKA, KONTE LUJO VOJNOVIĆ, crnogorski ministar pravde. Vodio ih je dobro, posteno, patriotski.
Papa je tada dekretom potvrdio starodrevnu titulu barskog nadbiskupa kao PRIMASA SRPSKOG. Tadašnji nadbiskup barski MILINOVIĆ je bio SRBIN KATOLIK iz Perasta (sada je to jedan Albanac, iako je titula i dalje Primas Srpski).
Milinović i Vojnović su se u Rimu SUPROSTAVILI papskoj odluci da Zavod sv. Jeronima ima HRVATSKI pridjev.
O tome je veliki ruski istoricar Pavle Rovisnki pisao:
Trud je krunisan tim uspjehom. Izaslo je (papisnko) breve kojim je ustanovljen naziv ilirski za kolegijum, pri cemu je objasnjeno da se DRUGIM IMENOM RAZUMIJU SVI SRBI-KATOLICI svih strana, i da i oni imaju prava na Zavod. Pored toga, crnogorskim opunomocenicima je uspjelo bilo da se u kolegijumu predaje SRPSKI JEZIK SA ĆIRILICOM.
Crna Gora je trijumfovala i imala je osnova da trijumfuje, jer ja ne poznajem drugi primjer u istoriji papstva da je nepogresivi papa mijenjao svoje rjesenje. Nije moguce ne diviti se tome sto je papa ucinio koncesije Crnoj Gori i Srbima katolicima.

(Zanimljiv je primer pokušaja pohrvaćenja Dubrovčana katolika u ne tako davnom vremenu – 1901. godine. Hrvatski državotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom poslu. Između ostalog, bacili su oko i na Zavod Svetog Jeronima u Rimu, kojeg su osnovali i izdržavali Srbi Dubrovčani. Papa Lav Trinaesti je bio uveren da su Dubrovčani, početkom 20. veka, već bili pripremljeni za prevođenje u hrvatstvo, pa je, svojom bulom, ovaj zavod preimenovao u Hrvatski zavod Svetog Jeronima.
Dubrovčani katolici su žestoko protestvovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog. Papa je ustuknuo. Bojao se, tada, duže polemike o suštini srpstva i hrvatstva, a i rasprave o pravoslavlju i katoličanstvu. Poslao je pismo Dubrovčanima katolicima, obaveštavajući ih da se iz imena ovog zavoda briše dodata reč hrvatski. No, i posle ovog izvinjenja, papa je i dalje strahovao od pokretanja javne rasprave o narodnosti i jeziku Dubrovčana, pa im se obraća, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.

Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovčanima objavljeni su u srpskom listu Dubrovnik, ali su ti brojevi godinama traženi i uništavani od strane budnih graditelja hrvatske države i nacije, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivi Vatikana, ovi a tekstovi Lava Trinaestog igde još sačuvani.
Link sa bosanskog katoličkog sajta, odakle je tekst i preuzet ranije…(kasnije vise taj link nije bio u funkciji)
http://www.bkbih.org/knjige/g-k00021.html

Hrvatski zavod svetog Jeronima ustanovljen je Apostolskim pismom Slavorum gentem 1. kolovoza 1901. U ovom pismu Leona XIII. bio je nazvan Collegium Hieronymianum pro Croatica Gente (Svetojeronimski zavod za hrvatski narod), no zbog diplomatskih intervencija protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva; 7. ožujka 1902. promijenjeno mu je ime u Collegium Hieronymianum Illyricorum (Ilirski Zavod Sv. Jeronima). Odredbom pape Pavla VI. od 22. srpnja 1971. Zavod nosi ime Pontificium Collegium Chroaticum Sancti Hieronymi (Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima), što je priznala i talijanska država dekretom Predsjednika Republike 11. listopada 1982.

Korijeni Zavoda, međutim, sežu u daleku prošlost…

OVO JE OČIGLEDAN DOKAZ POHRVAĆIVANJA DUBROVAČKIH SRBA KATOLIKA, ALI ŠTO IM NIJE USPJELO 1901.G., JER JE BILO PRERANO, USPJELO JE BEZ PROBLEMA 1971.
KO IZ OVOGA NE MOŽE DA IZVEDE ZAKLJUČAK DA ĆE 2071. I CRNOGORCI BITI HRVATI ? )
………

U Boki Kotorskoj i Dubrovackoj oblasti austrougarske vlasti su ometale i perfidnim metodama sprecavale manifestovanje Srpstva, pa je otvoreno ispoljavanje srpskih nacionalnih osjecanja bilo najizrazenije kod intelektualaca, dok je seljastvo uglavnom camilo u neznanju pod sveobuhvatnijim uticajem katolickog klera i zandarmerije, ali posto Bokelji i Konavljani i dalje slave krsnu slavu, katolicki svecenih im vrsi i prekadu.

Savo Nakićenovic je pisao 1913.g.: Bokeski katolici razlikuju se od Konavljana.
BOKELJSKI KATOLICI DIČE SE I PONOSE da su starinom iz Crne Gore, DA SU SRBI, a to mnogi KONAVLJANIi rado prikrivaju; bokeski katolici priznaju da su bili pravoslavni, a Konavljani to ne dadu; bokeski katolici drze sve narodne obicaje i krsna imena, a Konavljani dobrim su ih djelom izbacili. Svi katolici (bokeljski) rado zalaze u pravoslavne crkve i prinose zavjete. Cak odgovaraju za pjevnicom u nasim crkvama.
Posebno isticuci primjer potpuno katolicke Dobrote, Nakicenovic istice:
Stara su naselja sva propala. Danasnji njeni naseljenici, sve su Crnogorci ili Hercegovci, koji su od zuluma turskog i nuzde ovdje od Kosova k nama bjezali, a ovdje su ih Mlečani nasilno prevjerili u svoju vjeru.
Uvjek bjehu na glasu kao dobri Srbi i junaci: nista im vjera ne smeta.
Život i običaji su im kao i ostalim Srbima Bokeljima.

S druge strane, sve sto je bilo od porijekla, ugleda i nacionalnog ponosa u Dubrovniku, sve je bilo krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca srpsko. Tako je 1890.g. pobjdila na opcinskim izborima SRPSKA STRANKA „koju su u Dubrovniku sacinjavali u ogromnoj vecini SRBI KATOLICI. (Lujo Bakotic, Srbin-katolik). To je bila najveca politicka senzacija toga doba u našm zemljama.

Čeh Lubor Niderle, koga Kostic kvalifikuje kao najveceg slovenskog etnografa pocetkom 20.v., pisao je 1911.g.:
Vjera je jedno od glavnih znamenja za diferenciranje Hrvata od Srba: Hrvati su katolici, Srbi pravoslavni i MUSLIMANI. Ipak, ovo obiljezje nije apsolutno. Ima BROJNIH KATOLIKA koji se smatraju SRBIMA i koje Srbi smatraju svojim. To su npr. katolici DUBORVNIKA i BOKE KOTORSKE ili ŠOKCI, BUNJEVCI i KRAŠOVANI Madjarske.
I austrijski knjizevnik Herman Bor je pocetkom 20.v. pisao da u DUBROVNIKU SKORO SAMO SRBI ŽIVE.

Najpriznatiji hrvatski statisticar Josip Lakotas u knjizi Narodna statistika iz 1914.g. zalio se da ni popis austrijski nije odelio Hrvate od Srba, pak zato ne mozemo odsjeci tacno granicu koliko je Hrvata, a koliko opet Srba. U Dalmaciji ni to nije moguce, jer u njoj imade ogroman broj KATOLIČKIH SRBA.
Inace sto se tice Bosne, jasno je da tu Hrvata nije bilo, a katolici su se nazivali i bili nazivani Šokcima, Žabarima, Mađarima…
Prije Turaka su jos imali nacionalnu svijest pa se nazivahu Srbima (Pribislav Pohvalić i dr.)

I dva poznata nesimpatizera Srba – Englez Siton-Votson i Amerikanac slovenskog porijekla Luj Adamič, ukazivali su na DUBROVAČKO SRPSTVO.   Ali, dok se prvi čudio njegovoj snazi, budnosti i pozrtvovanosti, drugi je tvrdio da je rijec o Hrvatima koji su demonstartivno tvrdili da su SRBI !!!

Srbi katolici su skoro svuda zivjeli integrisani sa Srbima pravoslavcima, osim u Dubrovniku gdje pravoslavaca skoro da nije ni bilo. (Franjo Asiški ih je zakleo na čuvanje katoličanstva, i da ce jedino tako opstati, pa je otuda vjekovni anmozitet prema pravoslavnima). Ipak, tu su Srbi katolici organizovali razna svoja udruzenja, izdavali stampu, drzali zborove i nacionalne manifestacije pod srpskim znamenjima. Najaktivnije je bilo udruzenje SRPSKA DUBROVAČKA AKADEMSKA OMLADINA.

U Beču su listom učlanjeni u srpsko akademsko udruženje ,,Zora“ koje je obuhvacalo Srbe iz svih drugih krajeva. Vladimir Corovic, veliki srpski istoricar, objavio je 1905.g. istoriju tog udruzenja i u njoj istakao da su uopce SRBI KATOLICI BILI NAJŽEŠĆI, kao i da su SRBI KATOLICI SA JUŽNOG PRIMORJA BILI NAJEKSKLUZIVNIJI SRBI MEDJU AKADEMSKOM OMLADINOM BEČA.

“ Od dubrovackih srpskih listova najintenzivnije su srbovali  “DUBROVNIK“, „SLAVONAC“, „SRĐ\“ i „SRPSKA ZORA“.
1909.g. u Dubrovniku je osnovana i MATICA SRPSKA, koja je do Prvog svjetskog rata izdala šesnaest knjiga s nacionalnom tematikom. Djelovala je i Srpska štamparija.

Burna i raskosna proslava otkrivanja spomenika najvecem dubrovackom pjesniku Ivanu (Dživi) Gunduliću 29.jula 1893.g. imala je OPĆESRPSKI KARAKTER.
(J.J.Štrosmajer je sa tugom konstatovao veliku srpsku slavu koja se desavala u Dubrovniku, povodom podizanja ovoga spomenika od strane srpske omladine; mislio je da je Dubrovnik izgubljen za hrvatske interese. Inace on je u jednom svom pismu pisao kako podize katedralu u Djakovu u vecinski pravoslavnoj sredini. Sada tamo nema pravoslavnih ni katolickih Srba, svi su postali vještački Hrvati kao i u Dubrovniku). Tako intenzivno i upecatljivo srbovanje navelo je napokon i strane pisce da staru dubrovačku književnost smatraju srpskom. Oni su uvidjali da niko autenticnije to ne moze da iskaze nego potomci tih spisatelja, koji su skoro, bez izuzetka ispoljavali svoja srpska osjećanja.
Poslje Trsta i Zadra, Dubrovnik je postao novi centar primorskih i dalmatinskih Srba.
Pravoslavni Srbi su sacinjavali 90% srpskog elementa primorja, a oni su prepustili vodjstvo katolickom Dubrovniku, gdje je pravoslavnih Srba jedva prakticno i bilo (ukoliko ih je bilo, bili su mahom Hercegovci). U Zadru i Kotoru su bila sjedista pravoslavnih episkopa. U Zadru je bilo sjediste pravoslavne bogoslovije, tada najbolje u Srpstvu (crkveno pravo je predavao Nikodom Milas, najbolji kanonista cijelog pravoslavlja). Za Carevisko vijece su birani Srbi poslanici u Boki i Kninu, za Dalmatinski sabor takodje na krajnjem jugu Dalmacije (u Boki) i na krajnjem kontinentalnom sjeveru. Pa ipak su svi ovi Srbi bez izuzetka priznali bili vodecu ulogu Dubrovniku, katoličkom, ali srpskom.“
Mnogi Srbi katolici su u toku Prvog svjetskog rata zbog svog srbovanja hapšeni, osudjivani i internirani, ali  “to ih nije u svom srpstvu moglo pokolebati, niti je i jedan zbog toga iznevjerio svoj srpski narod.
Od SRBA KATOLIKA, najznacajniju ulogu u javnom i naucnom zivotu imali su:
pravnik VALTAZAR BOGISIC
komparativni lingvista HENRIK BARIC
ekonomista MIJO MIRKOVIC
filolog MILAN RESETAR , PETAR BUDMANI
profesor LUKO ZORE
akademik PETAR KOLENDIC
teoreticar knjizevnosti VINKO VITEZICA
istoricari: ANTONIJE VULETIC , ILIJA SINDIK , VICE ADAMOVIC , BOSKO CVJETKOVIC , ANTONIJE FARCIC , ANTUN DABINOVIC
knjizevnik MATIJA BAN
pjesnici ILIJA OKRUGIC , SIBE MILICIC
pripovjedac BOZIDAR DJAJA
knjizevni kriticar MARKO CAR
romansijer IVO CIPIKO
novinski urednik KRISTO DOMINKOVIC i MIKO VAKETI
politicari STIJEPO KOBASICA , JOVO MIHALJEVIC , KAZIMIR LUKETIC
novinari: NIKOLA VUCETIC , ĐIVO VISIC i NIKOLA PETKOVIC ČIKO , JOVAN ĐAJA
biolog JOSIF PANČIĆ
prirodoslovac IVAN ĐAJA
agronom ALEKSANDAR ĐAJA
farmaceut SINISA ĐJAJA
botanicari LUJO ADAMOVIĆ , JOSIF VESELIC
prirodoslovac BRANIMIR MALES
matematicar VINKO DJUROVIC
slikari: MARKO IGNJAT JOB , CVIJETO JOB , PASKO VUCETIC i VLAHO BUKOVAC
advokati: IGNJAT BAKOTIC , BALDO GRADI , VLAHO MATIJEVIC , LUKO MARKIZ BONA , MATO GRAINCIC , RUDOLF SARDELIC
gimnazijski profesor JAKOV GRUPKOVIC
publicisti JOVO MATLICIC , VIKENTIJE BUTIJER , ANTUN FABRIS
apotekar MATEJ SARIC
katolički sveštenici Srbi: MARKO VUCKOVIC , NIKOLA LUKOVIC
barski nadbiskupi: NIKOLA DOBRACIC , SIMO MILINOVIC
dum MARKO ANSTIC , DJURO PERUSINA , NIKO DJIVANOVIC , ANTE ANIC
srpski general, ministar i ambasador ĐURO HORVATOVIĆ
srpski general, ministar i adjutant kneza Milana DRAGUTIN FRANASOVIC i mnogi drugi oficiri
brodovlasnik BOŽO BANJAC iz Dubrovnika
brodarska porodica RACIĆ iz Cavtata

NASTANAK SRBA KATOLIKA INTERVENCIJOM VATIKANA,
( IZ PERA HRVATSKOG NAUČNIKA VIKTORA NOVAKA)

Viktor Novak – ,,Magnum Crimen“
http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/magnumcrimen.pdf

Iz predgovora:
Prof. dr Viktor Novak, nekadašnji naučni saradnik Vatikanskog arhiva, znalac nekoliko svetskih jezika, istoričar, svakako je jedan od najvećih južnoslovenskih, a posebno hrvatskih intelektualaca, odraslih u okviru katoličke crkve.
On je, prirodno, imao najviše dispozicija da izvrši radikalnu kritiku klerofašizma, konzervativizma i reakcionarnog dela katoličke crkve. Oslobađajući katoličku crkvu, u Jugoslaviji, ovog istorijskog surogata, on misli da bi tako preporođena crkva mogla više da posluži pravim interesima naroda, da bude koheziona sila u povezivanju naroda na Balkanu, a ne duhovni vođa u stvaranju katoličke države Hrvatske, dezintegraciona sila jugoslovenske zajednice i tvorac genocida nad drugim narodima.
Značajan je naročito i metod pisanja ove knjige, jer sve što je autor u njoj kazao on je i dokazao, kao da je pretpostavio budućeg oponenta, veoma lucidnog i elokventnog, kome nije hteo ostaviti prostora za spekulaciju pa je odmah izneo temeljne dokaze i uputio na njihove izvore. Zato je knjiga u prvom izdanju i prošla bez dostojne polemike, pa je tiho povlačena i spaljivana, a kod široke publike kao „satanska knjiga“ anatemisana.

,,Magnum Crimen“ – ( Dva izostavljena poglavlja ) Komunistička cenzura ih je izbacila, jer previše razotkrivaju jezuitske ustaše. http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/magnum_crimen_dva_poglavlja.pdf

U vezi sa Srbima katolicima, vazno je znati, da je u Beogradu registrovana Matica srpska dubrovacka – obnovila rad 2009. Odrzan je naucni skup o knjjizevnosti i istoriji Srba katolika i radovi su objavljeni u Zborniku. Izdato je i 15 knjiga – reprint – clanova Matice srpske u Dubrovniku, katolika i pravoslavnih.

You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.