Istorijske i društvene okolnosti djelovanja SRBA KATOLIKA
.
Fotografija sa bloga:
.
Političko-istorijsku raspravu KATOLIČKI SRBI prof. dr Lazo M. Kostić objavio je 1964.g. u Torontu , u izdanju kanadskog ogranka Srpskog kulturnog kluba “Sveti Sava”. Ona predstavlja iskreno i sentimentalno iskazivanje postovanja prema svim srpskim patriotima katoličke vjeroispovijesti , koji su prezreli sve primamljive ponude, prevashodno austrougarskih vlasti da na osnovu svog religioznog opredjeljenja i eventualnog odričenja od spostvenih nacionalnih korjena postižu najviše državne i društvene privilegije. Mnogi su bili kažnjeni, zatvarani, gonjeni, ali se od Srpstva nisu htjeli odvajati, niti ga negirati.
Prof. Kostić : ,, Ja se imam kao dijete divio: u njima sam gledao apostole, patrijarhe, tribinu. Svaki mi je izgled beskrajno velik, nedostižan. I sretan sam što mi se na kraju života pružila prilika da im se u ime Srpstva malo odužim: da ih spomenem, da ih otrgnem iz zaborava, da im izrazim posthumnu zahvalnost. “
Istorijski, Srpstvo je tjelesno integrisano sa pravoslavljem i njegovim specifičnim izrazima, koji sadrži državotvornu komponentu, a naziva se svetosavljem. Pravoslavlje je dalo najviši doprinos održanju srpskog naroda i vijekovima je napustanje pravoslavne vjere značilo i raskid sa srpskim nacionalnim bicem.
Katolici su postajali Šokci, Bunjevci, Latini, a sada Hrvati; muslimani-Turci a sada Bošnjaci, neki i Goranci; komunistički ateisti Crne Gore su se napuštaju pravoslavci odrekli i srpstva, ai makedonski Srbi su preko komunizma utopljeni u vještačku makedonsku naciju, koju pored Srba čine i Bugari, stari Slovenski doseljenici, Cincari, Vlasi, Romi …
Kod priprostog, neobrazovanog svijeta identifikacija Srpstva i pravoslavlja bila je gotovo apsolutna. Među tim, u spisima iz XVII i XVIII v. Brojna su svjedočanstva io Srbima katoličke vjere koji su sacuvali svoj nacionalni identitet, a Bunjevce i Sokce su austrijske vlasti i zvanično nazivali katoličkim Racima, što znači Srbima . Na hr vikipediji to ne spore, da su nazvani katoličkim Racima, samo kažu da se to odnosi na Hrvate! Eh, a što ih onda nisu zvali Hrvati? Zašto katolički Raci, a pravoslavne ne zovu pravoslavni Raci? Zato sto su iste narodnosti racke, tj. srpske, razlicite vjere, zato to katolički, da ih razlikuje od većine, pravoslavih Srba, jer besmisleno bi bilo govoriti katolički Hrvati kada istorija za neke druge i ne zna. Racisu ih zvali zbog njihove srpske prapostojbine Raške .
Istina je ta – da se pravoslavlje kod prostog naroda identifikovalo sa srpstvom, ali razlog je samo taj što kada su dosli Turci, dosla je i nova vjera, i prelaskom na novu vjeru prestajali su neki biti Srbi, jer su se odrekli svog identiteta, ( iz predturskog razdoblja svi katolici i bogumili Bosne i Hercegovine su sebe nazivali Srbima )
U 16., 17.i 18.v. današnja Slavonija se po Srbima nazivala Rascia , sto svjedoči i brojne geografske karte iz toga vremena, dok je Slavonija tada bila predio oko Zagreba, a južno je bila Hrvatska; južno pak od te Raške je bila Bosna.
Joannes Janssonius, karta Rascie iz 1636 , Amsterdam
Izraz Raci je jedan od starih naziva za Srbe i očigledno se ispoljio u nazivu jedne od najstarijih srpskih država – Raške. Polovinom XVIII v., 1744.g., kako navodi Kostić, biskup Matija Karaman, povodom pitanja Srba u mletačkom dijelu Dalmacije, pisao je rimskoj Kongregaciji za propagandu vjere (inkviziciji): “No posto se tu nalazi i izvjestan broj Srba katolika, oni bi htjeli za episkopa Srbina katoličke vjere”. , pa navodi izvjesnog T.Pasica kao srpskog vladiku katoličke vjere. “Kolektivno, odnosno masovno, doslo je do deklariranja Srpstva kod onih katolika koji su postali svjesni da su im stari bili Srbi, da su oni srpskog porijekla, da krv i narodnost ostaju isti, da oni samo ostaju ono što su njihovi preci bili, da drugo biti ne mogu. To je narocito bio slucaj u onim predjelima koji su jos u VII v. bili srpski. “Uz to, prevagnulo je saznanje o kome u knjizi” Srbi u Dalmaciji “pise istaknutiSrbin katolik Lujo Bakotić : “U čisto narodnom pogledu mi smo vodili račune o činjenicama da su Srbi bili Srbi, još prije nego što su primili hrišćansku vjeru.”
Njemački jezuita Racinger smatrao je da su SVI SRBI BILI KATOLICI, pa onda presli na pravoslavlje, a Kostić istice da to čine hrišćanska raskola 1054.g .uopce nije bitno, a nakon što je raskola prevladao katolicizam, da bi svojom misijom Sveti Sava Nemanjić doveo do prevlasti pravoslavlja.
(Uostalom poznata je cinjenica da je otac Svetog Save prvokrsten po latinskom obredu, a zatim kasnije po pravoslavnom. A treba li uopce navoditi cinjenicu da jos i danas, kao i od kada postoji Barska nadbiskupija, njen nadbiskup nosi titulu Primas Srbije ! Danas je taj nabiskup Albanac , ali citava istorija svjedoci da je titula dokaz Srba katolika na ovim podrucjima , iskljucivo u primorskim.)
Kasnije večina, Srba katolika imala je pravoslavne pretke, ali i tu ima izuzetaka jer su, npr., Dubrovačke plemičke srpske porodice izvorno katoličke.
\ “Čak i tamo gdje su preci ovih Srba bili pravoslavni, gdje se to moglo, takoreći, sigurno dokazati, niko nije provjerio odnosno revertirao i presao ponovo u pravoslavlje. Oni su ostali dobri, cak i revnosni katolici. Posto je vjera samo forma, a ne bitno obilježje narodnosti , sto je. \ ” brat je mio koje vjere bio \”, posto su njihovi preci bili duze katolici nego prapreci pravoslavni, posto nije samo tuđinska vlast, već i domaća (u Dubrovniku) izvrsna konverzija itd., to su sva ova lica ostala vijerna svojoj religiji. Ovo tim prije, što je među njima bilo dosta klirika, pa cak i prelata katoličkih, a sto pravoslavni Srbi sa kojima ovi sad hoce da se izjednače nisu nasli ni najmanji prigovori da oni ostanu katolici. , Srbi su imali razloga da to potpomazu. \ “
Na cijelom srpskom primorju od Skadra do Šibenika i Ravnih Kotara, starosjedioci su vecinom Srbi a doseljenici u potpunosti, pa o tome svjedoci i vise ili manje izraženo čuvanje krsne slave, koja je isključeno srpsko obilježje , do današnjeg dana , uprkos prelasku na katoličanstvo.
Dubrovački katolički prelat dum IVAN STOJANOVIĆ govorio je svojim sugrađanima: \ “Srbin si po rodu i po običaju, u Srpstvu su jedini banje, vjera ni najmanje ne preci da bude Srbin. \” I kod onih koji su kroz vjekove gubili srpsku narodnu svijest NIJE PREVLADALA NIKAKVA TUĐINSKA, nego su svoj jezik nazivali \ “NAŠKIM \”, a za razliku od prastanovnika gradova Romana, identificirali se kao Sloveni. U 19.vijeku, u vrijeme budjenja nac.svijesti, Srbi katolici južnog Jadrana listom se izjašnjavaju kao Srbi, dok u sjevernoj Dalmaciji do izraza dolazi hrvatski ekspanzionizam i sa strane vjerskih krugova protezirana identifikacija KATOLIČANSTVA sa HRVATSTVOM. U Boki Kotorskoj i Dubrovniku do kraja XIX vijeka uopće nije bilo Hrvata.
MARKO CAR, je kao istaknuti Srbin katolik, 1902.g. u \ “Brankovom kolu \” objavio članak \ “Vladika Rade i Srbi katolici \”, pisuci o Njegoševim prijateljskim vezama sa bokeljskim Srbima katoličke vjere i posebno kontom JOSIFOM IVANOVIĆEM, pa kaže: \ “Porodica konta Ivanovica pripada i danas katoličkoj vjeroispovjesti, sto njenim clanovima opet ne smeta da cestvo \ “srpstvuju \”, kao pravi ljudi i bokeljski starosjedioci. Nazalost, njihovo je srbovanje, kao uopce srbovanje bokeljskih katolika, postalo danas veoma tesko i dozlaboga zazorno u ocima onih koji se vjerom sluze, da njome postignu odredjenje politicke svrhe.Kao danas u Boki K. iu Dubrovniku, kad katolik ima srca da se prizna za Srbina, taj se kao gradjanin izlaze mnogim neprilikama i stupa u otvorenoj borbu sa sveštenicima svje vjeroispovjesti (NEŠTO KAO DANAS BUNJEVCI I NJIHOVI SVEĆENICI, KOJI IH ŽELE POHRVATITI ) koji su bezmalo svi revni branioci antisrpske propagande koja se tamo tamo. \ “
Jedan od papa bio je i Srbin iz Boke
Siketa V. Peretije (Gratomore 1Z. 12/1520. -24.08.1590.) Pripada onom krugu velikana sakralne povijesti Crne Gore i svijeta i redu Crnogoraca državnika koji upravljaju drugim državama pronosili slavu svoje domovine.
Smrću pape Gregorija XIII izabran je za papu 1585/4/24. godine, i stupio na tron Svete Stolice. Jedan je od najčuvenijih papa svih vremena u milenijumskoj povjesnici Vatikana.
Siksto V Peretije bio je porijeklom iz Crne Gore, iz sela Kruševice u Boki Kotorskoj, iznad Verige, iz bratstva Svilanovića (Svilanović su pravoslavci i rob Sv. Nikolu, ali se i ponose papom Siksto V. Peretijem koji je isticao svoje podrijetlo). Njegov program je bio da Crkvu učini potpuno nezavisnom od svake svjetovne sile, i da im se nametne kao gospodar. Potpisivao se sa Peretti. Peretti, što na talijanskom znači Kruškar. To je, ujedno, i dokaz da nije zaboravio svoje porijeklo i zavičaj Kruševice u Boki Kotorskoj. U vezi sa ovim, legenda govori, da su u njegovom grobu, prilikom sahrane, zasijale tri zlatne kruške. Interesantno svjedočenje o njegovom životu i vladavini daje i njegov i naš zemljak, barokni književni majstor i papski nadbiskup Andrija Zmajević.
( Perast, 1624. -Paštrovići 1694. ) u svome čuvenom djelu \ “Ljetopis crkovni \” (Obod Cetinje, 1996.g., Tom2. Stp. 490-491).
Andrija Zmajević o Sikstu V
Klasik crnogorskog baroka, Zmajević, u svojoj crkvenoj i sakralno-svjetovnoj kronici i specnfičnom romanu-riječniku, u poglavlju o Siksto V piše: potiče \ “od oca iz Kruševice, sela u Boci od Kotora, nedaleko od Perasta, naših mjesta, gdje i današnji dan Papića kuća zove se, otuda u njoj ljudi njemu prilični … \ “Svilanović je prvo bio redovnik S. Francesca, potom kardinal da bi u 65-oj godini života postao papa. Crkvu Svetoga Jerolima, veli dalje Zmajević, u Rimu svom narodu slovinskomu plemenito iznova ogradi i naresi. Velike darove prikaza poklisar od Japona, kraljevstva u Indiji istočnijeh, koji bjehu Gregoriju XIII prišli poklonitn se. \ “
Nadmašio rimske imperatore …
\ “Lupeža koji na putovijeh i raspustnicah derahu putnike n mnoge druge zločince vrlijem načinom pelipsa i iskorijeni. Toliko velike stvari učinili su u kratko vrijeme da i staru gospodu i cecape rimske nadiđe. Stup Ćesarov prenese i pred crkvu Sv. Petra podiže; a druge tri plemenita – jedan pred Sv. Jovanom literanova, drugi pred crkvom Sv. Bogorodice, treći pred vratima rimske Del Popolo, također postavi. Zabrani vjenčanje hadum ili ljudi uškopljenijem, kako stvar prema zakonu od naravi. Skupi pet milijuna ili tisuće tisuća zlata, govoreći da imaše tijem blagom veliku stvar opravdati. Dali naskočen od nekih bolijesti, koja ga je uzela, preminula na 27. Kolovoza ol 70 godina, pošto vlada pet ljeta i četiri mjeseca i tri dana. \ “)
Prema geografsko-statističkom opisu Boke Kotorske iz cetinjskog kalendara \ “Grlica \” za 1838.g. \ “u Boki SRBI pravoslavnog ispoviedanija imadu svojih brodova … a SRBI RIMOKATOLIČKE VJERE imadu treći dio toga. \”
Vuk Karadžić je pisao 1849.g .: \ “U cijeloj Boki ima oko 34 hiljade duša, sve pravijeh SRBA kakvi igdje mogu biti; jedan cetvrt od ovoga bice zakona RIMSKOG, a ostalo je sve grčkoga. \” Na poziv da se priključi banu Jelačiću i Hrvatskoj, koji im je uputio Hrvatsko-slavonski sabor iz Zagreba, 400 najvidjenijih Bokelja održano je 13. jula 1848.g. zbor, u skoro isključenom katoličkom mjestu Prčnju, u dvoristu katoličkog franciskanskog manastira, a domaćin je bio prčanjski kapetan ANTUN SBUTEGA. (Danas je potomak tog kapetana jedan sveštenik Sbutega koji je i predvodnik vještačkog hrvatstva u Boki, što znači samo izvrsna vatikanska politika, koja je iznad nacionalno-plemenskih ineteresa i istine) u Zagrebu i Vladici uputili ĆIRILICOM. \ “
Kostić navodi i druge upecatljive primjere: \ ” Opštinsko vijeće Kotora, opet opcine tada sa preteznom vecinom katolika (bar tri cetvrtine) bira 1861.g. za pocasnog gradjanina kap. Josipa Đurovića iz Prčnja, izabranog sina Boke Kotorske i daje mu na srpskom jeziku (ĆIRILICOM) i na italijanskom diplomu, u kojoj se istice kao \ “djelateljan, neumoran u promicanju napretka SRBSKO-slovenskog naroda. \” I on je bio katolik kao i gradonacelnik Kotora. \ “Povodom pruzanja pomoci hercegovackim ustanicima i crnogorskim objave rata Turskoj 1875.g. \” Slavjanska citaonica \ “u Dobroti salje 17.decembra telegram knjazu Nikoli u kome stoji: \” Dobrocani, susjedi zasluznoj Crnoj Gori, usiceni srcem vape : u dobar cas knjaze zasijao mac u tvojoj viteskoj desnici. Neka se već skrse lanci sužnji naše braće i ponovi po tebi SRPSKA SLAVA! Telegram je potpisao predsjednika KAP-a. VIDO KAMENAROVIĆ. Mislim da su svi klanovi citaonice, bez i jednog jedinog izuzetka, bili katolici. Ali ISTIČU SVOJE SRPSTVO I SVOJU SRPSKU SLAVU. \ “
.
.
Odjeljak o čuvanju srpskih nacionalnih obilježja u Boki Kotorskoj Kostić počinje čitanjem Sime Matavulje koji kaže da je Vuk Karadžić u “svojim djelima proslavio čisto srpsko gnjezdo, gdje se u najvećoj čistoći sacuvase: jezik, nošnja i običaji.”
Bokelji su, istina preuzeli izvjesne italijanizme, ali u mnogo manjoj mjeri nego sto su Srbija i Bosna prihvatile turcizme. Jezicka leksika i sintaksa ostali su potpuno sačuvani. “Svakako u Boki ima dosta dijalekata, više nego igdje u Srpstvu na tako malom prostoru. Dokaz autonomije i posebnosti bokeljskih općina. Negdje su se ocrtavali najprvobitniji oblici starog srpskog jezika, (kao npr. U Krtolima muklo a), dok se u novskoj i risanskoj krajini i dan-danas govori cisto hercegovacki. Razlike izmedu dijalekata nisu u tome sto bi jedan bio cistije a drugi slabije srpski, vec u izgovaranju (intoniranju i naglasavanju) pojedinih rijeci. “
To istice i njemački barun Oto Rajnsberg 1864.g., – pa dodaje: “Talijanski govori samo u većim mjestima među obrazovanim licima; u kučnoj upotrebi isključuje se srpski jezik javlja, jer su stanovnici, sa malim djelom katolika, svi slovenskog porijekla. Uopce za srpski jezik nije nijedan predio toliko vazan i znacajan kao Boka, jer se tamo nalazi masa staroslovenskih rijeci koje nigdje vise nisu uobicajene, a izgovor, koji u Slavoniji, Dalmaciji i Bosni dozvoljava da se odmah razazna pripadnik rimske i istocne crkve, u Boki je jedan kod Grka (pravoslavni) i katolika. “
Kostić daje i čitav niz ilustracija za cinjenicu da ” jezik kojim govore Bokelji svi pisci nazivaju srpskim , i stari i novi, i domaći i strani, i Bokelji i nebokelji.” U obiluju domaćih i stranih autora posebno nam se cini interesantno pisanje hrvatskog književnika Šime Ljubice koji navodi da su “djela najstarijih spisatelja dubrovačkih i kotorskih rodova srbskim ili bar odgojeni pod uplivom srbskog narjecja, kako na primjer Siska Mancetica, Đorđe Držica itd.”
Bokeljski Srbi se od Nemanjičkog vremena pa do danas služe isključeno ćirilicomi ćirilicni natpisi su jedini tragovi srpske pismenosti, s obzirom na to da iz prednemanjičkih vremena nema tu nikakvih sacuvanih tekstova. Katolički sveštenici su se trudili, gdje god im je to bilo nadohvat šaka, da se uniste, da nestanu svi srpski kulturni spomenici, ali toga je bilo toliko mnogo da im je poduhvat u krajnjoj instanci morao biti neuspješan. Cak su u katolickim crkvama, na skoro otkrivenim freskama, svi tekstovi na srpskom jeziku ispisani cirilicom, latinicom samo oni na italijanskom jeziku. “Pravoslavni Srbi pisali su samo ćirilicom i na srpskom jeziku (nesto slovensko-srpsko, a nesto izmjenjeno sa narodnim). Izuzetaka nije bilo niti bilo što bi moglo biti; onaj koji bi napisao nešto drukcije, smatrao bi se kao da se odrekao i vjere i I turske vlasti, jednako kao i narod pod Turcima u Boki pisu srpskom cirilicom …Srbi katolici su sve tekstove na srpskom jeziku pisali isključivo ćirilicom.
Vrlo je upečatljivo svjedočanstvo podatak da je istaknuti Perastanac i barski nadbiskup Andrija Zmajević napisao “jos 1675 .g.jednu raspravu (knjigu) pod naslovom:” Derzava sveta, slavna i krjeposna karkovnog ljetopisa “i to ćirilicom. Zmajević je pisao i latinski i italijanski , no kad je pisao srpski, pisao je cirilicom. ” (otuda današnjeg plana i smisleno istiskivanje cirilica iz Crne Gore jer je za strane interese potrebno maksimalno desrbizirati Crnogorce, Bokelje, Brđane …) Sto je najvaznije, Zmajević je u svojim spisima izričito isticao da pise na srpskom jeziku i srpskom pismom.
Kada je, po ukidanju Mletačke Republike, Austrija preuzela kontrolu nad Bokom Kotorskom u svim službenim spisima njenih generala, državni cinovnici govore o srpskom jeziku kao jeziku naroda koji je dopao pod njihovu vlast. “Gramata austrijskog cara Franca Josipa I o ustanovljenju Bokokotorske eparhije i imanovanju novog episkopa (Gerasima Petranovica) od 1874, opsirna i dugačka,” napisana na pergameni srpskim jezikom i ćirilskim slovima, a tako je i previšnje potpisano. Cuva se u episkopiji. “Stvar jedva čuvena: Bečki cesar donosi zvanični akt iz svojih kompetencija na srpskom jeziku i srpski se potpisuje . Jer bi inace vredao Bokelje. Kolika razlika prema srbomrscu koji se zove Josip Broz Tito.”
Nakon sto je u svim srpskim zemljama prihvacena srpska zastava, po uzoru na rusku, ali sa obrnutim redosljedom boja, “vjerujem da necu preterati ako utvrdim da nigdje drugo u srpstvu nisu u drugoj polovini 19.v. u pocetku 20. toliko viorile srpske zastave kao u Boki . Vijale su se pri crkvama u privatnim domovima, na svadbama, na skolskim praznicima (Sveti Sava), narocito na mnogobrojnim “festama” koje su naizmjenično po cijeloj primorskoj Boki slavljene. Svaka se prilika iskoristila: i smrt, i rođenje , i vjencanje, i slava da se srpska zastava istakne “.
Ovdje i Laza Kostić pravi digresiju, vjerovatno zbog toga što je pretražujući dokumentaciju i literaturu koja se odnosi na glavnu temu, naisao na vrlo interesantan podatak kod njemačkog geografa Hasingera u radu iz 1928.g. Hasinger na pregnantan način izlaze istorijsku retrospektivu etničkog razvoja Dalmacije, vrednom Kostiću je i ova prilika dragocena da potkrepi teze i argumente koje je već objavio u drugim svojim djelima. U emigrantskim uvjetima, svoje knjige je zapravo žig kao lični časopis neredovnom dinamikom izlaženja, pa zato sva gradja koju je pribavio nije mogao biti do kraja sistematizirana.
Hasinger je, između ostaloga, pisao u svojoj studiji o Dalmaciji, objavljenoj u renomiranom geografskom časopisu Univerziteta u Frajburgu: “Mnogostruki situacioni odnosi dalmatinske zemlje uticali su i na obrazovanje njene narodnosti. Ilirska plemena obrazuju najstarije istorijske poznanike podloga. Keltska krv se tu miješala, grčki kolonisti su se naselili u primorskim gradovima (i otocima, npr. sa Parosa, tj.sada Farosa iz Helade su prije 2400g. dosli na Hvar, koji po Farosu dobija i ime. Otok Pag je nazvan po helenskoj rijeci pag sto znaci uzviseno mjesto , pa tako iu Atini znamo za AeroPAG …), rimski osvajači donese svoj jezik i kulturu, pohodi Germana i Avara su vršeni kroz tu zemlju. Mlečani se naselise po obalnim gradovima, Turci navaljujuhu tamo iz pozadine, ali najpostojanije je ipak djelovalo slovensko naseljavanje u9.v. , Na sjeveru hrvatsko, a na jugu srpsko. (treba napomenuti da je hrvatsko na sjeveru bilo samo do Turaka, nakon čega ta ta područja naseljavaju isljučivo Srbi) Ono je presudno za današnji južnoslovenski jezici i narodni karakter zemlje … Sa svim tim, u južnoj Dalmaciji stoji tačno na granici zapadnog i istočnog -evropejskog kulturnog bica, danas jednako kao u doba Zapadnog i Istočnog rimskog carstva. Pretezna vecina Dalmatinaca je dugo zivjela sa Zapadom, pise latinicom i katolicka je. No ipak se na krajnjem jugu pojavljuju kupole pravoslavnih crkava i počinje vlast ćirilovskog pisma. “
Svetozar Pribićević je u svojoj knjizi \ “Diktatura kralja Aleksandra \” pisao: \ “Oko 1860-1870.bilo je u Hrvatskoj i Slavoniji (narocito Slavoniji) KATOLIKA koji su se smatrali SRBIMA i koji su u Hrvatskom saboru isticali svoju SRPSKU NARODNOST (npr. .BRLIĆ); pa cak i među katoličkim vodama hercegovačkih ustanika, koji su se borili protiv Turaka, bilo je ubjedljivih SRBA. Poneki put su se i katolički sveštenici izjašnjavali kao Srbi. Ali je identifikovanje pravoslavnih vjera sa sa srpskim narodnoscu uskoro postalo takvo, da je svaka srpska djelatnost među katolicima bila nemoguća, tako da je ime Srbin bilo ograničeno samo na pravoslavne. \“Andrija Torkvat je pisao 1854.g. da su \” u cielom Ilirskom trokutu zivili SRBI RIMOKATOLICKOG i istocnog ZAKONA. \ “U ZEMUNU se povodom 1000-godisnjice Svetog Ćirila i Metodija NA KATOLIČKOJ CRKVI VILA SRPSKA ZASTAVA. Hrvatski visoki drzavni knjizev. OGNJESLAV UTJEŠINOVIĆ OSTROŽINSKI otvoreno je napisao 1840.g da se smatra SRBINOM.
Do austrougarske okupacije bosanski katolici nisu imali nikakve hrvatske nacionalne svijesti, sto potvrđuju i hrvatski istoricari Vjekoslav Klaic i dr Antun Radic.
Jedan od vojvoda hercegovačkog ustanka, KATOLIČKI SVEŠTENIK, DUM IVAN MUŠIĆ nosio je crnogorsku narodnu nosnju kao i pravoslavne vojvode.
Jedan od svojih 12 hercegovačkih dobrovoljačkih bataljona knjaz Nikola je nazvao \ “Bataljonom Hercegovaca rimskog zakona. \” Franciskanski (franjevački) katolički TEOLOG TOMA KOVAČEVIĆ je 1862.g. SRBIMA smatrao ne samo bosanske pravoslavce, nego i KATOLIKE I MUSLIMANE, pa cak navodi: \ “U Bosni ima 130.000, au Ercegovini 30.000-40.000 katolika. Njih sasvim drže pod svojim vlasništvom bosanski fratri-kaludjeri, među kojima ima dobrih rodoljuba, a ima i takvih koji bi presli u pravoslavlje, ali zato sad nije vrijeme. \ “On upozorava: \” Hrvati, kao sto se iz govora članova Sabora njinog vidjelo, traze Krajinu bosansku. U ovoj Krajini ima sto tisuća žitelja, ali nijednog Hrvata. \ “
Hercegovački FRANCISKANAC, FRA GRGA SKARIĆ, zalagao se da narod \ “probudi iz mrtvila tuđeg ropstva i da se pripremi za ubrzanje udruživanja SVIH SRBA i pridruži ostalo braći slavne kneževine Srbije. \” Kako citira Kostić, Škarić je trazio da se budi srpski narodni duh i uvjere katolici \ “da se sloboda i nezavisnost mogu postici jedino unistenjem pomenute mržnje i ujedinjenjem svih rasparčanih srpskih ogranaka \ “, izradivsi i citav plan u 20 tačaka.
\ ‘ Tačka peta kaže da treba objasniti narodu da su svi nasi stari bili pravoslavne vjere sve do XIV v. Dokle su i sretni bili, i naše gospodare i vladaoce imali, i da su tada dosli franciskanci koji su narod rastavili na dva dijela. \ “
U jednoj tackoj preporuci fra Grga da se narodu razloži da riječ Srbin ne označava vjeru, nego samo jedan isti narod jednog istog jezika, iste narodnosti, istih običaja, jedne iste domovine, jedne iste slobode i nezavisnosti, istih prava.
U tački osmoj uzima u odbranu Srbiju i kaže da je skroz neistinito tvrđenje katoličkih sveštenika da Srbija hoće da prevede narod u pravoslavlje; da Srbija baš ostavlja svakome potpuno slobodu savjesti i vjeroispovjesti, da joj je na srcu jedino naše oslobođenje iz ropstva, tuđeg nasilja, i ujedinjenje našeg naroda, bez koga se društava ropstva ne mogu izbaviti.
U devetoj tačkoj planu izražava se težnja da se kod katolika, a po mogućnosti i kod muslimana, probudi sva moguća popularnost i simpatija za Srbiju … U desetoj da se položi zakletva odanosti i privrženosti Srbije za svaki slučaj općeg pokreta, i da katolici hercegovački u svakom slučaju budu spremni pridružiti se istočnoj braći Srbima za oslobođenje svoga naroda i domovine. \ “
Fra Grga Skarić je 1869.g. dosao u Beogradu i tu je kraljevskom namjesniku Jovanu Ristiću uputio memorandum koji je počeo sljedećim riječima:
\ “Narod ercegovački vaš, to je narod srpski, bez da ikakva drugoga u istoj mjeri ima, i to sami oni isto priznaju iz svojih običaja, iz svoga naricija i iz predanja od nepamtivijeka svojih pradjedova; na to ih uvjeravaju razvaline starih gradova i zavoda starog srpskog naroda, njiovi pradjedah sto je varvarstvo azijatsko porazilo i unistilo; stavise, nadgrobni kamen i crtanja po istom svjedočenju da tu počiva prah Srba pradjedova njihovi, koji su zrtvom pali za slobodu roda i domovine svoje. \ “
(Kaže ŠTO a ne ČA jer je štokavac, kao i svi Srbi. Svi istorijski spisi svjedoče o srpstvu Hercegovine, i Porfirogenit i sam naziv naslov Stjepana Kosaće Hercega Svetog Save po kojem ova oblast i dobiva ime Hercegovina, a dovoljno je i danas pogledati običaje , nošnje, pjesme … istih ljudi lako utvrditi da su Srbi, iako su danas oni ideološki a ne etnički Hrvati i to ustaškog usmjerenja, pod uticajem politike Vatikana. Zanimljivo je da su zločini genocida sa strane hercegovačkih katolika nastupili tek kada postaju Hrvati, sa vrhuncem u Jasenovcu. Slična agresivnost je danas i među vjestačkim antisrpskim Crnogorcima, posebno među onima na Cetinju.
Dakle, ubačene ideologije imaju destruktivan učinak za nas same, jer nas dijele, zavađaju, dok nam je svima zajedničko srpstvo, jedina konstruktivna sila koja nas sve veže u jedan narod, jer to i jesmo.
Kod Albanaca kao manjeg naroda, to stranim silama nije smetalo da budu sve 3 vjere, pa čak im stvaraju 2 države na račun Srba, ali kod Srba im to smeta jer bi to činilo veliku silu na Balkanu, što se ne poklapa sa njihovim imperijalistickim teznjama . Srbi tu nasjedaju na manipulacije i kažu: mi nismo Srbi, mi smo: Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makednci, Goranci … podižući lokalizam na rang naciona. Odlaican dokaz tog vrludanja su Srbi koji su primili islam. Odmah su postali Turci, a turski nisu znali, pa su za Tita bili muslimani, a to nije nac.vec vjerska odrednica, a sada su Bošnjaci pa makar bili i Hercegovci, iz Sandžaka ili Goranci neki. Tako i Crnogorci, postali su to i neki Brđani, Bokeli, ostali primorci, a to ime cg je mlađe od mnogih prezimena, pa kako je onda nacionalno?)
SRBINOM se smatrao i glavni vođa hercegovačkih katolika do 1905.g. FRA GRGA MARTIĆ.
\ “On objavljuje 1842.g. u srpskom narodnom listu \” Opis Hercegovine \ “, u kom stoji: \” Jezik je Hercegovaca narječje našeg SRPSKOG JEZIKA \ “. Iste godine u \” Skoroteci \ “se buni protiv \” crkvenoslovenskih riječi u našem SRPSKOM literarnom jeziku. \ “Opisuje kako je mlad tesko primao te riječi, nastavljajući: \” Tako je MENI SRBINU bilo, a kako je tuđinu moralo biti.? \ ”
Članak završava riječima: \” Prodjimo se kojekakve mješarije, SRBIN SRBIMA SRPSKI SRPSTVUJEMO. \ “
U Kraljevini Srbiji istaknuti Srbi katolici bili su veliki naučnici JOSIF PANČIĆ, general ĐURA HORVATOVIĆ i FRANASOVIĆ, porodice poznatih intelektualaca ĐAJA itd. Mnogi bački Bunjevci su se izjašnjavali kao Srbi, kao književnica MARA MALAGURSKI i vajarka ANA BESLIĆ, ali ni jedan Bunjevac nije smatrao Hrvatom.
U knjizi \ “Srbi u Dalmaciji \” LUJO BAKOTIĆ, Srbin katolik, je pisao:
\ ” Jedna osobita dalmatinska pojava su SRBI KATOLIČKE VJERE. Bilo je i ima i danas pokoji Srbin katolik u BiH, ali su rijetki. Kod nas u Dalmaciji su dosta u velikom broju. Većinom su intelektualci, ali među njima i radnici i seljaci. Ima ih svuda po Dalmaciji: u Kninu, Sinju, Imotskom, Makarskoj, Šibeniku, Splitu, Kaštelama, na otocima, ali ih najviše ima u Dubrovniku iu okolini dubrovačkoj . \ “
…
Poznati srpski naučnik katoličke vjere, iz Dubrovnika, Ruđer Bošković , potomak je Rovčana sa Crnogorskih brda, velikog srpskog plemena, koje kao krsnu slavu slave Svetog Luku … (poznato je da je specifikum Srba upravo slavljenje krsne slave, iu tome se slažu svi naučnici).
Nakon što se Ruđer distancirao od propaloga jezuitskog reda, nastanio se trajno u Parizu, i stekao akt o naturalizaciji, plemićki oficirski status, sam se proglašavao za \ “vlastelina od Luke \”, sjećajući se da mu je porodica kao pravoslavna slavila kršnu slavu Svetog Luku. Otac Nikola mu se oženio kćerkom dubrovačkog trgovca Baje Betere, Italijana porijeklom. Pod stare dane Nikola je bilježio svoja \ “Staroraška sjećcanja \” u kojima opisuje čuvene srpske manastire: Sopoćane, Đurđeve Stupove kod Novog Pazara, Studenicu, Patrijaršiju, Dečane, Sv.Trojicu kod Pljevalja i dr, po čemu se jasno vidi njegovo porijeklo. Inače svi Boškovići u tim južnim krajevima, ponikli su sa jednim mjestima, i rob Svetog Luku kao krsnu slavu.
…
Šćepanovići poticu od Šćepana Gojakovog, koji je imao 5 sinova: Vuka, Vlatka, Božidara, Stanisu i Radoja. Bratstvo Šćepanovica se dijeli na DRAŠKOVIĆE, Puletiće, BOŠKOVIĆE i Mutapoviće. Svi osim Draškovića su se iselili sa Rovaca. Pored Sime Milutinovića Sarajlije, hajduka Veljke Petrovića i Petra Dobrnjca, Ruđer Bošković je ipak djelom najveći Rovčanin koji je svjetsku slavu stekao daleko od Rovaca. U vrijeme pokatoličavanja Boškovića u Orahovom Dolu, njegov otac Nikola je ipak kao pravoslavan otišao u Dubrovnik. Ne prihvatajuci pokatoličavanje, dio Boškovića, koji su se nazivali ŠEŠELJI i Milići, odselili su u Velicane. Iako su odatle uskoro ŠEŠELJI odselili u Do, dio Velicana i danas se nazivaju Šešeljevima. Kroz seobe zbog Turaka (neuspjela pobuna) otuda mnogi rodovi u Popovu roba Lucindan, krsnu slavu Rovčana: Boškovići, Ivaniševići, Ljepave, Batinići, Šešelji, Milići i dr.)
…
Antun Radić piše u \ “Domu \” od 10.11.1904:
\ “Lako vam je danas govorit moje gospodine! Ali da ste vi samo prije 20 godina dosli tamo u Vinkovce (današnja Hrvatska) , pa da ste rekli da ste Hrvat, i da su oni ljudi tamo Hrvati – vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batinu.
Ali nije tako bilo samo među gospodom, nego još više među seljacima: i to su bili \ ” Raci \” i \ ” Šokci \” – a Hrvatima kakovim ni traga . A tko je to učinio, da su danas gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ima i seljaka, koji ponosno kažu da su Hrvati, hrvatski seljaci?
Tko je to učinio? Tko je te Hrvate tako reći ,, stvorio ”?
To je učinila Stranka prava. Nauka Ante Starčevića, ona je od nesvjesnih masa stvorila Hrvate!
Tako je to moj gospodine, a lako vama danas razgovarajte! \ “
U \ “Domu \” od 31.3.1904. Antun Radić piše: \ “Na jugu, osobito pri moru oko Dubrvnika i Kotora ima dosta \” Srbalja katolika \ “.
Što više, u samom Dubrovniku i okolini ima čak šest rimskih popova, koji kažu da su Srblji \”
…
“Hrvatstvo” Krašovana u Banatu
Srbi rimokatolici u Rumunjskoj, Krašovani (Karašovani), koji zive u dolini rijeke Karaš, u blizini rudarskog grada Resice, prema postojećoj, relativno obimnoj literaturi, doselili su se u XV v. Uglavnom iz jugoistočne Srbije, i jedan dio iz Bosne. Prema procjeni filologa, govorno pripadaju kosovsko-resavskom narječju, uz primjese timočko-sopskog izgovora, pa se na osnovu toga mogu zaključiti da su njihovi preci starinom poticali iz jugoistočnih dijelova Srbije. Prema podacima opata Petra Vlasića, u isto vrijeme u dolini rijeke Karaš doseljavali su se i žitelji iz Bosne pod imenom \ “Bošnjaci \”, koje on naziva \ “Hrvatima \” (P.Vlasić, Hrvati u Rumunjskoj, Beograd 1928,16) . Najčešće su ih nazivali, kao i oni sami sebe, Krašovanima, povezujući njihovo porijeklo za Šokce, Bunjevce, Srbe, Bugare,
Međutim, o njihovom srpskom porijeklu, pored ostaloga, svjedoči i činjenica da su Krašovani najviše slavili Đurđevdan, zatim Svetu Petku (Paraskevu) i Svetog Iliju, uz mnoge običaje stočarskog karaktera. Slava (\ “Slavanje \”) počinjala je uveće uoči istog roba (P.Vlahovic, Neke etničke odrednice Krašovana, Temišvarski zbornik, Novi Sad 1994, 137-139).
Misionarskom aktivnošću bosanskih franjevaca, među Krašovanima učvršćena je u XVII v. Katolička vjera. Vatikanski dokumenti svjedoče da je u Karaševu sredinom XVII v. Bilo oko 600 rimokatolika bez prisustva \ “šizmatika \” (pravoslavaca) i \ “jeretika \” (protestanata). U Karaševu ima vise od 600 katolika i među njima nema ni sizmatika ni heretika, oni su svi seljaci i jedanput godisnje idu na sakramente, ai to nerado, jer vide da je crkva ruševina, nemaju mogućnost da je poprave, ali ima kuću za misionare. Na ovom mjestu trebali su dva misionara s odgovarajućim sredstvima, jer inace zbog siromaštva ne bi mogli biti suprotstavljeni, a mogli bi pomagati i druge katolike koji stanuju kod drugih sesta ili sedam šizmatičkih (pravoslavnih) sela – Acta SCde propaganda Fide, anno 1667, sept.9 ).
To je mjesto neko vrijeme ostalo ispražnjeno, poslije smrti o.Stjepana koji je umro dne 13.novembra 1674.g. Otac Prefekt ne šalje nikoga, a ja nisam mogao udaljiti iz Lipe i ostaviti tamošnje kršćane bez sakramenata i djecu bez škole. I kad sam već bio na odlasku prema onim krajevima, o.Provincijal (franjevački) iz Bosne mi je poslao nekog o.Tomu, oca dobrog primjera, koji sam sam dao upute i kad sam našao pratnju, poslao sam ga k onim kršćanima shodno Vašoj odredbi .
Dano u Rimu 9.sijecnja 1676. \ “(Acta SC de propaganda Fide, anno 1676.)
Dominacija rimokatoličke vjere u životu Krasovana dovela je do izvjesne izmjene govora i narodne pjesme i to pod uticajem crkvene rimokatoličke književnosti (\ “ponegde ikavski jezički oblik \”). Ovu konstataciju potvrđivao je i opat Petar Vlasić: \ “Redovito govore ikavštinom, napose crkvene riječi, vazda su u ikavštini. \” Liingvista Petar Vlahović, tumači Vlašićeve riječi, zaključuje slijedeće: \ “Ako se ovome doda da je u školi bila u upotrebi \ “Početnica \” i \ “Čitanka za katoličke pucke učionice \” koju je složio Ivan Mihajlović, a izdalo \ “Društvo sv.Antuna u Subotici \”, onda je jasno koliko je bio utjecaj svjećenika da se u Sematizme na zalaganje o. Petra Vlasica, unese kako Krašovani govore \ ‘lingua croatica \’, a ne \ ‘crassovana \’ ili \ ‘ilirica \’.
Knjiga Petra Vlasica o hrvatstvu Krašovana, iz 1928.g., pobudila je \ “veliko zanimanje hrvatske javnosti za sudbinu tih udaljenih segmenata našeg naroda \”. O toj knjizi 1928.g. govorilo se i na sastancima \ “Narodno-odbrambene sekcije \” Zbora duhovne mladeži zagrebačke koja je imala propagandni zadatak da razvija \ “inteses za naše (hr) ljude u susjednim zemljama. \” U vrijeme hrvatskog masovnog političkog bunta 1935.g., preko Hrvatskog narodnog pokreta, Krašovanima su skrivene propagandne knjige, koje su darovale Matica hrvatska i Hrvatsko književno društvo \ “Sv.Jeronima \”, i na adresu rimokatoličke crkvene zajednice u Keci. \ “Kulturna veza \” zagrebackog Kaptola sa Krasovanima trajala je do kraja 1936.g., kada je i prekinuta, da bi veza sa Kecom bila uspostavljena tek 1977.g. Tehnologija uspostavljanja, Veza je uspostavljena tako da su oni zamolili da im se salu bozicne i uskrsnje cestitke za koje su saznali 1967.g. u \ “Glasu koncila \”. Zapravo, radilo se o molbi, tada još bogoslova a danas župnika u Lupaku, Marijana Tjinkula iz sjemenista u Albi Juliji. Isto se tako javio, godine 1970., i drugi sjemenistarac, danas kapelan u Resnici, Petar Dobra, takodje iz Albe Julije, s istim molbom. Te se veze odrzavaju neprestance, tj. radim danas. ” Veza je uspostavljena tako da su oni zamolili da im se salu bozicne i uskrsnje cestitke za koje su saznali 1967.g. u \ “Glasu koncila \”. Zapravo, radilo se o molbi, tada još bogoslova a danas župnika u Lupaku, Marijana Tjinkula iz sjemenista u Albi Juliji. Isto se tako javio, godine 1970., i drugi sjemenistarac, danas kapelan u Resnici, Petar Dobra, takodje iz Albe Julije, s istim molbom. Te se veze odrzavaju neprestance, tj. radim danas. “
Prema podacima Vijeća biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju, iz takvih novih kratkih veza nastali su brojni Hravti u Rumuniji – ukupno 12.000, dakle skoro svi Krašovani postadose Hrvati. Odmah poslije uspostavljanja veze, 1977.g., župnici kraševski proglasiše srpsko-katolički kraševski narod Hrvatima. Jaka rimokatolička propaganda i organiziran vjerski život vrlo brzo su davali željene rezultate: \ ‘Svećenici rabe u crkvi liturgijske knjige što su ih dobili iz Zagreba, a narod je trebao tekstove naučio napamet, i gromoglasno odgovara u crkvi. Kod kuće govore karaševskim dijalektom, dok se vjeronauk održava na suvremenom književnom jeziku ili pak miješano. Narod pjeva vrlo stare crkvene pjesme u dijalektu. Taj je dio našeg naroda sačuvao do sada jezik zavičaja, dijelom nošnju i običaje. Dao je domaće svećenice Petra Domjanca, Petra Dobru, Petra Stojanovića te bogoslove Milju, Šimu i Jurja Katića. Religiozni je život nasih Karaševaca bujan. U kući je uobičajena obiteljska molitva, osobito krunica. Djeca idu na vjeronauk vise-manje tijekom cijelog školovanja. Narod rado hodočasti u svetištu \ ‘Marija Ciklova \’, kamo se pješači cijeli dan, i to na Pohod Marijin, po starom kalendaru 2.srpnja, kao iu svetilištu \ ‘Marija Radna \’ kod mjesta Lipove, kamo se pješači na malu Gospu . Tamo se svi ispovijedaju i pričešćuju i oduševljeno pjevaju starinske marijanske pjesme. Postoji i uzrečica: Tko nije bio u Mariji Radni, nije človik. \ ” Narod rado hodočasti u svetištu \ ‘Marija Ciklova \’, kamo se pješači cijeli dan, i to na Pohod Marijin, po starom kalendaru 2.srpnja, kao iu svetilištu \ ‘Marija Radna \’ kod mjesta Lipove, kamo se pješači na malu Gospu . Tamo se svi ispovijedaju i pričešćuju i oduševljeno pjevaju starinske marijanske pjesme. Postoji i uzrečica: Tko nije bio u Mariji Radni, nije človik. \ ” Narod rado hodočasti u svetište \ ‘Marija Ciklova \’, kamo se pješači cijeli dan, i to na Pohod Marijin, po starom kalendaru 2.srpnja, kao iu svetilištu \ ‘Marija Radna \’ kod mjesta Lipove, kamo se pješači na malu Gospu . Tamo se svi ispovijedaju i pričešćuju i oduševljeno pjevaju starinske marijanske pjesme. Postoji i uzrečica: Tko nije bio u Mariji Radni, nije človik. \ “
Zbog potreba sto hitnijeg utemeljenja novog nacionalnog identiteta Krašovana, uz \ “bujan \” vjerski život sirila se rimokatolička hrvatska štampa (\ “Glas koncila \”, \ “Kana \”), zupnici su opskrbljeni misnim knjigama na \ “hrvatskom jeziku \” , štampani su zidni vjerski kalendari na \ “hrvatskom \” jeziku. Rimokatolički ordinarijat u Temišvaru dobio je od rumunjskih vlasti odobrenje da može iz Zagreba uvesti 1.000 katehizama i 1.000 molitvenika. Tako je za Uskrs 1979.g. \ “svaka hrvatska vjerska kuća u Rumunjskoj \” dobila \ “Nedjeljni i blagdanski misal ABC \” i \ “Srednji kršćanski nauk \”. Među tim, najvažnije je bilo da se pojavi i novi \ ‘znanstvenik hrvatstva \ “koji će iz svojih snova početi govoriti o ,, starohrvatskom osjećanju \’ \ ‘Krašovana. \’ Mesija Krasovanskog hrvatstva \ “pojavio se u liku \” mladog znanstvenika \ “prof. Ive Brite koji je \” kroz dugu niz godina prikupljao kraševske narodne pjesme \ “, i pripremio knjigu \” Folklor Kraševaca \ “, koja je štampana 1980.g . u Zagrebu. U predgovoru ove knjige Birta istice zasluge svećenika za stvaranje \ “vjerovanja \” kod Krašovana o njihovom hravtskom porijeklu: \ “Karaševci su smatrali sebe Hrvatima (Krohatima) pa prema tome njihov jezik je hrvatski, pošto su i oni katoličke vjere . Ovom su uvjerenju doprinijeli i katolički svećenici, ai večina učitelja koji su godinama predavali u školi samo latinicu, ako izuzev visokokvalificiranih Kraševaca ostali više ne poznaju ćirilice, već čitaju i pišu samo latinicu. \ “O dugovječnom postojanju \” hrvatskog kraševskog naroda \ “
Propagandisti hrvatstva u Rumuniji pišu io Hrvatima, \ ‘kojima se točno zna povijest doseljenja \ “i koji žive oko grada Temišvara: \” Oko 30 km istočno od tog mjesta, u selu Rekas, ima ih oko 300, a pomiješani su s drugim ljudima . Podrijetlom su Šokci i Bunjevci. Župnik im je Nijemac, jer je u selu i oko 750 Nijemaca. Bivsi zupnik, Eugen Gebhardt, koji je umro 1978.g., znao je hrvatski, pa je svake nedjelje služio i po tri mise: na njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku, a tako je bilo i sa vjeronaukom. I novi zupnik, Joszef Schulz, uči hrvatski. Postaje križnog puta u crkvi obilježene su trojezično.
Ti su Hrvati dosli ovamo iz Dalmacije bježeci pred Turcima. Isto tako oko 30 km, ali zapadno od Temišvare, uz samu granicu izmađu Srbije i Rumunjske, nalazi se selo Keca u kojem jednu ulicu nastaju Hrvati, njih oko 200, dok su u drugim ulicama Rumuni, Nijemci i Srbi … To selo niježupa , nego filijala katoličke zupe u Carpinisu, u kojoj je Nijemac Vilim Pricinger zupnik … Ostalih se nedjelja Hrvati sami okupljaju u crkvi koju su izgradili 1926. (!) u cast sv.Katarine i prisustvuju Bogosluziju rijeci, citajuci misne tekstove na hrvatskom jeziku . U crkvi su svi natpisi na hrvatskom jeziku. Posebno su zanimljive zidne slike koje pokazuju pokrštavanje Hrvata … Jedino danas Crkva pruza tim nas ljudima piliku da se pomažu narodnom jeziku pri bogoslužju nekako očuvaju kao narod. Inače, Hrvati u Keci, su najmladja skupina Hrvata koja je ovamo doselila pocetkom 19.stoljeca iz Turopolja, a veci ih je dio ostao nakon 1918.g. u srpskom dijelu Banata. \ “
Velikohrvatska megalomanija se ne zaustavlja na navedenim podacima već u istom zanosu, ali sa određenim dozom sujete, navodi da je bilo bilo Hrvata u samom Temišvaru, iu Lugosu, \ “a jos 1920.g. bilo ih je u spomenutom prostenistu \ ‘Marija Radna \ ‘gdje su na polnocki svi pjevali bozicne pjesme, makar ih mozda vise nisu razumjeli. I to su hrvatska imena ostala jos samo na krizama grobalja. Isto se tako spominje kao hrvatsko selo u proslosti Tirol gdje i danas zitelji, mahom stariji ljudi, govore hrvatski kad zele da ih mlađi ne razumiju. Taj jezik oni zovu krašovanskim, a sebe dosljedno Krašovanima. \ “Dalje se navodi da iu gradu Resici ima nešto Hrvata iz obliznjih karaševskih sela koji su tu zaposleni.
Hrvatstvo je nepoznat narodnosni pojam u današnjoj Vojvodini sve do tridesetih godina XX vijeka.
Banat, Bačka i Baranja, kao dio mađarske krunovine, bili su saroliko narodno i vjersko područje nastanjeno Njemcima, Srbima, Mađarima, Slovacima, Bunjevcima, Šokcima, Rusinima, Jevrejima i drugima.
O Hrvatima, kao posebnoj narodnosti ili etničkoj tvorevini, ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine XIX i prvih decenija XX vijeka. Bunjevački i šokački srpsko-katolički narodnosni element nikad u to vrijeme nije vezivao svoje etničko biće za hrvatstvo.
U izvorima i literaturi (popisima stanovništva) s kraja XIX i početka XX vijeka, Bunjevci su svrstavani u kategoriju Srba rimokatoličke vjere (Szerbek romai katholikus).
Izvor:
…
Molizejski “Hrvati”
Velikohrvatska nacionalna propaganda nije se zaustavila na propagandi o hrvatstvu Istre, Dalmacije, Dubrovnika i Boke Kotorske, već je svoje fantastične povijesne konstrukcije sirila i na prostore dalmatinskih otoka, pa čak i na prostore srednje Italije, pričom o molizejskim ,, Hrvatima \ ‘\’ , koji su u stvari bili srpski (\ “ilirski \”) doseljenici iz Srbije i Hercegovine, i koji su se pred turskim naletima zaustavili tek u Napuljskoj kraljevini. Rimokatolički pisci \ “tumačili \” su u pokrajini Molise, u provinciji Campobasso na istoj paraleli sa Rimom, \ “jos uvijek postoje tri hrvatska naselja: Acquaviva Collecroce (Kruc), Montemitro (Mundimitar) i San Felice Slavo (Filici) \” . U tim vremenima, koja imaju ukupno oko 4.500 stanovnika, i koja Italijani nazivaju \ ““, \” schiavoni \ “, prema rimokatoličkoj povijesnoj verziji dogadjaja, \” jos se i poslije pet stoljeća govori hrvatskim jezikom štokavsko-ikavskog narječja, koje se govori u srednjoj Dalmaciji između Cetina i Neretve. \ “Molizanske Hrvate \” otkrio je \ “, prema rimokatoličkoj propagandi, dubrovački pjesnik Medo Pucić, koji je u zadarskim novinama \” L Osservatore Dalmata \ “1856.g. objavio članak profesora Giovannia de Rubertisa iz Kruce.
Propagandisti molizanskog hrvatstva nikada i nigdje ne pominju da se stanovništvo u starijim izvorima i literaturi, pa tako i kod Mede Pucića, nije se nazivalo hrvatskim imenom već imenima kojima su se nazivali Srbi (Iliri, Dalmatinci, Slaveni, \ “Dalmatinsko-liburnski narod \” itd.)
O Molizejskim Srbima saznalo se tek u drugoj polovini XIX v. Kada je italijanski estetik Benedeto Kroce otkrio rukopis pjesme Ruđera de Pacience pod naslovom \ ” Balcina \” (\ “La Balzino \”), u kojoj se pominje vojvoda Sibinjanin (Srbinjanin) Janko , despot Đurađ Branković i grad Smederevo. Boravak dubrovačkog srpskog pjesnika Mede Pucića u koloniji Kolekroce, i susret sa jednim od potomaka prvih iseljenika Đovanijem (Jovanom) de Rubertisom iz te kolonije, urodili su dugom prepiskom koju je Pucić objavio u listu \ “L Osservatore dalmato \” u Zadru, a kasnije i kao posebno izdanje. De Rubertis mu je pisao o doseljavanju Srba u južnu Italiju, o njihovim običajima i srpskom jeziku.
Septembra 1884.g . u pokrajini Molize je boravio član \ “Srpskog učenog društva \” prof. Risto Kovačić , koji je svoja zapažanja i utiske, koje je stekao prilikom razgovora sa potomcima doseljenih Srba, kao i rezultata svojih arhivskih i bibliotečkih istraživanja, objavio u \ “Glasniku srpskog učenog društva \” (knjiga 62, 1885.g.).
U članku \ ” Srpske naseobine u južnoj Italiji \”, zapisano je da u pomenutim trima naseobinama živi oko 4.000 stanovnika koji su zadržali stari srpski jezik i običaj nalaganja božićnog badnjaka na vatru. Na Kovačićevo pitanje kojoj nacionalnosti pripadaju, odgovarali su da su \ ” Slavi Serbi\ “. Kako pise Kovačića, \” u odličnim kućama stoje slike … kralja Milana i kraljice Natalije, a od književnika srpskih imaju slike Dositejeve, vladike Njegoša, autora Gorskog vijenca, i kneza Meda Pucića … i slike Branka Radičevića i Vuka. \ ” U Kovačićevo vrijeme srpskim jezikom govorili su samo stariji ljudi.
\ “Srpsko učeno društvo \” obećalo je materijalnu potporu kojom bi se pomoglo čuvanju i razvijanju srpskih nacionalnih svijesti iseljenika u napuljskoj provinciji.Međutim 1886.g. je, kako istice filolog Vera Stanisavljevic-Rakic, osnovana Srpska akademija nauka, \ “pa je Drustvo, dotrajavajuci jos nekoliko godina paralelno, 1892.g.pripojeno Akademiji, ali tako sto su samo osam clanova postali akademici … a medju njima, kao ni sam predsjednik \ “Srpskog učenog društva \” B.Jovanović, nije bio ni R.Kovačić. Akademija nauka pak, insistiraju na \ “naučnom pozitivizmu \”, odbacujući ranije pristupe kao romantičarske i nenaučne, nije, valjda, smatrala da ovaj je poduhvat dostojan njene misije pa je, po svemu sudeći, tako zamrznuo i dalje interesiranje domovine za ove svoje \ “zemljake \”, uostalom kao i za samog Kovačicu koji je vremenom potpuno zaboravljen u našoj kulturnoj javnosti. Enciklopedija Jugoslavije ga ne pominje , uostalom kao ni \ “
Ali, ako nije Srpska akademija nauka, ni Srbija, više mislila na ove naše sunarodnike, mislila je rimska kurija . Otad se snažno angažira – sljedeći \ “mehanizam \” automatskog zaključivanja da je Srbima svojstveno samo pravoslavlje – da ove katolike ubjedi u to kako oni nisu Srbi. Rimska kurija, odnosno Vatikan, stvarno je, preko svojih rimokatoličkih formacija hrvatstva stvaranja u Zagrebu, sedamdesetih godina XX vijeka ubjedila Molizejske Srbe da su rimokatolici Hrvati.
Risto (Hristifor) Kovačić , rođen je u Risnu 1845.g., u porodici porijeklom iz Hercegovine (krsna slava sv.Jovan). Nakon skolovanja u Kotoru, Dubrovniku i Zadru studirao je filozofiju u Zagrebu i Beču. Polsije studija radio je kao gimnazijski profesor, da bi 1883.g. prešao u Rim gdje je na Filozofskom fakultetu, sve do smrti, predavao slavistiku. Umro je 1909.g. (Iz knjige SRBI RIMOKATOLICI, TAKOZVANI HRVATI, dr. Nikola Žutić)
…
BOKELJI I KONAVLJANI
U vreme Berlinskog kongresa, 1878.g., u crnogorskom primorju bilo je oko pet i po hiljada Srba katolika. Za ove katolike uspješno je bilo knjazu Nikoli da sklopi sa Vatikanom konkordat, relativno povoljan (između ostalog dozvoljena je bila upotreba slovenskog jezika pri bogosluženju). Cilj, ostvareni cilj, crnogorske vlade bio je da se taj dio katolika, kome je na čelu stajao katolički arhiepiskop u Baru kao PRIMAS SRPSKI, održivo za srpstvo.
Pregovore za konkurs vodio je SRBIN KATOLIK IZ DUBROVNIKA, KONTE LUJO VOJNOVIĆ, crnogorski ministar pravde. Vodio ih je dobro, posteno, patriotski.
Papa je tada dekretom potvrdio starodrevnu titulu barskog nadbiskupa kao PRIMASA SRPSKOG. Tadašnji nadbiskup barski MILINOVIĆ bio je SRBIN KATOLIK iz Perasta (sada je to jedan Albanac, iako je titula i dalje Primas Srpski).
Milinović i Vojnović su se u Rimu SUPROSTAVILI papskoj odluci da Zavod sv. Jeronima ima HRVATSKI pridjev.
O tome je veliki ruski istoricar Pavle Rovisnki pisao:
Trud je krunisan tim uspjehom. Izaslo je (papisnko) breve kojim je ustanovljen naziv ilirski za kolegijum, pri čemu je objašnjeno da se DRUGIM IMENOM RAZUMIJU SVI SRBI-KATOLICI svih strana, i da i oni imaju prava na Zavod. Pored toga, crnogorskim opunomocenicima uspjelo je bilo da se u kolegijumu predaje SRPSKI JEZIK SA ĆIRILICOM.
Crna Gora je trijumfovala i imala je osnovu da trijumfuje, jer ja ne poznajem drugi primjer u istoriji papstva da je nepogresivi papa mijenja svoje rješavanje. Nije moguće ne diviti se tome što je papa ucinio koncesije Crnoj Gori i Srbima katolicima.
( Zanimljiv je početnik pokušaja pohrvaćenja dubrovačke katolike u ne tako davnom vremenu – 1901. godine. Hrvatski državotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom poslu. Između ostaloga, bacili su oko i na Zavod Svetog Jeronima u Rimu, koji su osnovali i izdržavali Srbi Dubrovčani. Papa Lav Trinaesti bio je uveren da su Dubrovčani, početkom 20. veka, već bili pripremljeni za prevođenje u hrvatstvo, pa je, svojim bulom, ovaj zavod preimenovao u Hrvatski zavod Svetog Jeronima.
Dubrovčani katolici su žestoko protestvovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog.Papa je ustuknuo. Bojao se, tada, duže polemike o suštini srpstva i hrvatstva, ai rasprave o pravoslavlju i katoličanstvu. Poslao je pismo Dubrovčanima katolicima, obavještavajući ih da se iz imena ovog zavoda briše dodata riječ hrvatski. No, i nakon ovog izvinjenja, papa je i dalje strahovao od pokretanja javnih rasprava o narodnosti i jeziku Dubrovčana, pa im se obraća, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.
Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovčanima objavljeni su u srpskom listu Dubrovnik, ali su ti brojevi godinama traženi i uništavani od strane budnih graditelja hrvatskih država i nacija, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivima Vatikana, ovi a tekstovi Lava Trinaestog igde još sačuvani.
Link sa bosanskim katoličkim sajtom, odakle je tekst i preuzet ranije … (kasnije taj taj link nije bio u funkciji)
http://www.bkbih.org/knjige/g-k00021.html
Hrvatski zavod svetog Jeronima ustanovljen je Apostolskim pismom Slavorum gentem 1. kolovoza 1901. U ovom pismu Leona XIII. bio je nazvan Collegium Hieronymianum pro Croatica Gente (Svetojeronimski zavod za hrvatski narod), no zbog diplomatskih intervencija protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva; 7. ožujka 1902. promijenjeno mu je ime u Collegium Hieronymianum Illyricorum (Ilirski Zavod Sv. Jeronima) . Odredbom pape Pavla VI. od 22. srpnja 1971. Zavod nosi ime Pontificium Collegium Chroaticum Sancti Hieronymi (Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima) , što je priznata i talijanska država dekretom Predsjednika Republike 11. listopada 1982.
Korijeni Zavoda, međutim, sežu u daleku prošlost …
OVO JE OČIGLEDAN DOKAZ POHRVAĆIVANJA DUBROVAČKIH SRBA KATOLIKA , ALI ŠTO IM NIJE USPJELO 1901.G., JER JE BILO PRERANO, USPJELO JE BEZ PROBLEMA 1971.
KO IZ OVOGA NE MOŽE DA IZVEDE ZAKLJUČAK CRKVE. )
………
U Boki Kotorskoj i Dubrovačkoj oblasti austrougarske vlasti su ometale i perfidnim metodama sprecavale manifestovanje Srpstva , pa je otvoreno ispoljavanje srpskih nacionalnih osjećanja bilo najizrazenije kod intelektualaca, dok je seljaštvo uglavnom kamilo u neznanju pod sveobuhvatnim uticajima katoličkog klera i zandarmerije i zandarmerije i zandarmerije dalje slave krsnu slavu, katolicki svecenih im vrsi i prekadu.
Savo Nakićenovic je pisao 1913.g .: Bokeski katolici razlikuju se od Konavljana.
BOKELJSKI KATOLICI DIČE SE I PONOSE da su starinom iz Crne Gore, DA SU SRBI, a to mnogi KONAVLJANIi rado prikrivaju; bokeski katolici priznaju da su bili pravoslavni, a Konavljani to ne dadu; bokeski katolici drze sve narodne obicaje i krsna imena, a Konavljani dobrim su ih djelom izbacili. Svi katolici (bokeljski) rado zalaze u pravoslavne crkve i prinose zavjete. Cak odgovaraju za pjevnicom u nasim crkvama.
Posebno isticuci primjer potpuno katolicke Dobrote, Nakicenovic istice:
Stara su naselja sva propala. Današnji njeni naseljenici, sve su Crnogorci ili Hercegovci, koji su od zuluma turskog i nuzde ovdje od Kosova k nama bjezali, a ovdje su ih Mlečani nasilno prevjerili u svoju vjeru.
Uvjek bjehu na glasu kao dobri Srbi i junaci: ništa im vjera ne smeta.
Život i običaji su im kao i ostalim Srbima Bokeljima .
S druge strane, sve što je bilo od porijekla, ugleda i nacionalnog ponosa u Dubrovniku, bilo je krajem 19. i početkom 20. stoljeća srpskog. Tako je 1890.g. pobjdila na općinskim izborima SRPSKA STRANKA “koju su u Dubrovniku sačinjavali u ogromnoj veličini SRBI KATOLICI. (Lujo Bakotić, Srbin-katolik). To je bila najveća politička senzacija toga doba u našim zemljama.
Čeh Lubor Niderle, koga Kostić kvalificira kao najveći slovenskog etnografa početkom 20.v., pisao je 1911.g. :
Vjera je jedno od glavnih znamenja za diferenciranje Hrvata od Srba: Hrvati su katolici, Srbi pravoslavni i MUSLIMANI. Ipak, ovo obilježje nije apsolutno. Ima BROJNIH KATOLIKA koji smatraju SRBIMA i koje Srbi smatraju svojim. To su npr. katolici DUBORVNIKA i BOKE KOTORSKE ili ŠOKCI, BUNJEVCI i KRAŠOVANI Mađarske.
I austrijski knjizevnik Herman Bor je pocetkom 20.v. pisao da u DUBROVNIKU SKORO SAMO SRBI ŽIVE.
Najpriznatiji hrvatski statisticar Josip Lakotas u knjizi Narodna statistika Iz 1914.g . zalio se da ni popis austrijski nije odelio Hrvate od Srba, pak zato ne mozemo odsjeci tacno granicu koliko je Hrvata, a koliko opet Srba. U Dalmaciji ni to nije moguće, jer u njoj imade ogroman broj KATOLIČKIH SRBA.
Inače sto se tice Bosne, jasno je da tu Hrvata nije bilo, a katolici su se nazivali i bili nazivani Šokcima, Žabarima, Mađarima … Prije
Turaka su jos imali nacionalnu svijest pa se nazivahu Srbima (Pribislav Pohvalić i dr.)
I dva poznata nesimpatizera Srba – Englez Siton-Votson i Amerikanac slovenskog porijekla Luj Adamič, ukazivali su na DUBROVAČKO SRPSTVO . Ali, dok se prvi čudio njegovoj snazi, budnosti i pozrtvovanosti, drugi je tvrdio da je riječ o Hrvatima koji su demonstartivno tvrdili da su SRBI !!!
Srbi katolici su skoro svuda zivjeli integrisani sa Srbima pravoslavcima, osim u Dubrovniku gdje pravoslavaca skoro da nije bilo. (Franjo Asiški ih je zakleo na čuvanje katoličnosti, i da će jedino tako opstati, pa je otuda vjekovni anmozitet prema pravoslavnima).Ipak, tu su Srbi katolici organizovali razna svoja udruženja, izdavali stampu, držali zborove i nacionalne manifestacije pod srpskim znamenjima. Najaktivnije je bilo udruženje SRPSKA DUBROVAČKA AKADEMSKA OMLADINA.
U Beču su listom učlanjeni u srpsko akademsko udruženje ,, Zora ” koje je obuhvatilo Srbe iz svih drugih krajeva.Vladimir Ćorović, veliki srpski istoricar, objavio je 1905.g. istoriju tog udruženja u njoj istakli su da su uopšte SRBI KATOLICI BILI NAJŽEŠĆI, kao i da su SRBI KATOLICI SA JUŽNOG PRIMORJA BILI NAJEKSKLUZIVNIJI SRBI MEDJU AKADEMSKOM OMLADINOM BEČA.
“Od dubrovačkih srpskih listova najintenzivnije su srbovali” DUBROVNIK “,” SLAVONAC “,” SRĐ \ “i” SRPSKA ZORA “.
1909.g. u Dubrovniku je osnovana i MATICA SRPSKA, koja je do Prvog svjetskog rata izdala šesnaest knjiga s nacionalnim tematikom . Djelovala je i Srpska štamparija.
Burna i raskošna proslava otkrivanja spomenika najvećem dubrovačkom pjesniku Ivanu (Dživi) Gunduliću 29.jula 1893.g. imala je OPĆESRPSKI KARAKTER.
( JJŠtrosmajer je sa tugom konstatovao veliku srpsku slavu koja se desavala u Dubrovniku, povodom podizanja ovoga spomenika sa strane srpske omladine; mislio je da je Dubrovnik izgubljen za hrvatske interese. Inace on je u jednom svom pismu napisao kako podize katedralu u Djakovu u vecinskoj pravoslavnoj sredini. Sada Tamo Nema pravoslavnih ni katolickih Srba, SVI Su postali vještački Hrvati Kao IU Dubrovniku ). Tako intenzivno i upečatljivo srbovanje navelo je napokon i strane pisce da staru dubrovačku književnost smatraju srpskim. Oni su uvidjali da niko autentičnost to ne može da iskaze nego potomci tih spisatelja, koji su skoro, bez izuzetka ispoljavali svoja srpska osjećanja.
Poslje Trsta i Zadra, Dubrovnik je postao novi centar primorskih i dalmatinskih Srba.
Pravoslavni Srbi su sakinjavali 90% srpskog elementa primorja, a oni su prepustili vodstvo katoličkom Dubrovniku, gdje su pravoslavni Srbi jedni praktično i bilo (ukoliko ih je bilo, bili su mahom Hercegovci). U Zadru i Kotoru bila je sjedista pravoslavnih episkopa.U Zadru je bilo sjediste pravoslavne bogoslovije, tada najbolje u Srpstvu (crkveno pravo je predavao Nikodom Milas, najbolji kanonista cijelog pravoslavlja). Za Carevisko vijeće su birani Srbi poslanici u Boki i Kninu, za Dalmatinski sabor takodje na krajnjem jugu Dalmacije (u Boki) i na krajnjem kontinentalnom sjeveru. Pa ipak su svi ovi Srbi bez izuzetka priznali bili vodeću ulogu Dubrovniku, katoličkom, ali srpskom. ”
Mnogi Srbi su katolici u toku Prvog svjetskog rata zbog svog srbovanja hapšeni, osuđivani i internirani, ali” to ih nije u svom srpstvu moglo pokolebati, niti je i jedan zbog toga iznenadio svoj srpski narod. pravnik VALTAZAR BOGIŠIĆ komparativni lingvista HENRIK BARIĆ
Od SRBA KATOLIKA, najznačajniju ulogu u javnom i naučnom životu imali su: ekonomista MIJO MIRKOVIĆ filolog MILAN RESETAR, PETAR BUDMANI profesor LUKO ZORE akademik PETAR KOLENDIĆ teoretičar književnosti VINKO VITEZICA istoricari: ANTONIJE VILETICIC VILETIC ANTUN DABINOVIC knjizevnik MATIJA BAN pjesnici ILIJA OKRUGIC, SIBE MILICIC pripovjedac BOZIDAR DJAJA knjizevni kriticar MARKO CAR romansijer IVO CIPIKO novinski urednik KRISTO DOMINKOVIC i MIKO VAKETI politicari STIJEPO KOBASICA, JOVICIC VICETIKOVIC JOVICIKO VICETIC ĐAJA
biolog nikla Pančićeva farmaceut Siniša ĐJAJA botanicari Lujo Adamović, nikla Veselić prirodoslovac Branimir mužjaci matematičar VINKO Ðuroviæ slikari Marko Ignjat Job, Cvijeta Job PAŠKO VUČETIĆ i Bukovčeva advokati: Ignjat Bakotić, Baldo GRADI Vlaho Matijević Luke Markiz bona, MATO GRAINCIC, RUDOLF SARDELIC gimnazijski profesor JAKOV GRUPKOVIC publicisti JOVO MATLICIC, VIKENTIJE BUTIJER, ANTUN FABRIS apotekar MATEJ SARIC katolički sveštenici Srbi: MARKO VUČKOVIĆ, NIKOLA LUKOVIĆ Barski nadbiskupi: NIKOLA ĐOBRANIĆ ĐOBRANIĆ ĐORĐA
prirodoslovac IVANA ĐAJA
agronom ALEKSANDAR ĐAJA
English općenito Ministar i Ambasador ĐURO HORVATOVIĆ
srpski general, ministar i ađutant kneza Milana DRAGUTIN FRANASOVIĆ i mnogi drugi oficiri
brodovlasnik BOŽO BANJAC iz Dubrovnika
brodarska porodica RACIĆ iz Cavtata
NASTANAK SRBA KATOLIKA INTERVENCIJOM VATIKANA,
(IZ PERA HRVATSKOG NAUČNIKA VIKTORA NOVAKA)
Viktor Novak – ,, Magnum Crimen ”
Iž predgovora:
Prof. Viktor Novak, nekadašnji naučni saradnik Vatikanskog arhiva , znalac nekoliko svetskih jezika, istoričar, svakako Je JEDAN OD najvećih južnoslovenskih A posebno hrvatskih intelektualaca, odraslih u okviru katoličke crkve.
On je, prirodno, imao najviše dispozicije da izvrši radikalnu kritiku klerofašizma, konzervativizma i reakcionarnog dela katoličke crkve. Oslobađajući katoličku crkvu, u Jugoslaviji, ovog istorijskog surogata, on misli da bi tako preporođena crkva mogla više da posluži pravim interesima naroda, da bude kohezija sila u povezivanju naroda na Balkanu, a ne duhovni vođa u stvaranju katoličkih država Hrvatske, dezintegraciona sila jugoslovenske zajednice i tvorac genocida nad drugim narodima.
Značajan je naročito i metod pisanja ove knjige, jer je sve što je autor u njoj rekao on je i dokazao, kao da je pretpostavio buduće oponenta, veoma lucidnog i elokventnog, kome nije hteo ostaviti prostor za spekulaciju pa je odmah izneo temeljne dokaze i uputio na njihove izvore. Zato je knjiga u prvom izdanju i prošla bez dostojne polemike, pa je tiho povučena i spaljivana , a kod široke publike kao “satanska knjiga” anatemisana.
,, Magnum Crimen ” – (Dva izostavljena poglavlja) Komunistička cenzura ih je izbacila, jer previše razotkrivaju jezuitske ustaše:
U vezi sa Srbima katolicima, vazno je znati, da je u Beogradu registrovana Matica srpska dubrovačka – obnovila rad 2009. Odrzan je naučni skup o knjžiževnosti i istoriji Srba katolika i radovi su objavljeni u Zborniku. Izdato je i 15 knjiga – pretisak – clanova Matice srpske u Dubrovniku, katolika i pravoslavnih.
…
You can follow any responses to this entry through the
RSS 2.0 feed.Both comments and pings are currently closed.