(Autor Boris Nad)
Mitovi o Hiperboreji, zemlji praotaca na dalekom Sjeveru, zemlji koja počiva “iznad sjevernog vjetra”,
veoma su duboko utkani u mitologije i kolektivno nesvjesno skoro svih indoeuropskih naroda (i, naravno, ne samo njih).
Sama po sebi, ova činjenica ima ogroman značaj. Ali važnije od činjenice njihove rasprostranjenosti jeste pitanje što oni uopće znače.
Ako hiperborejski mitovi zaista imaju tako važnu ulogu u nesvjesnom indoeuropskih naroda,
oni je imaju zahvaljujući svom vlastitom značenju, svojim unutarnjim sadržajima.
Jer, mit za nas nije “lažna priča”, praznovjerja ni nesporazum.
Mit je bezvremena stvarnost, koja se, možda, “nije odigrala nikad i nigdje”,
ali koja se neprekidno ponavlja u povijesti i, štoviše, stvarnost koja je određuje i definira.
Značenja mita su mnogobrojna, i moguće ih je tumačiti u najrazličitijim ključevima.
Podrazumijeva se, također, da oni imaju i svoj doslovni, “naturalistički” smisao: svaki
istinski mit nije iskljičivo fantazija, uobrazilja, ono što je u njemu sadržano odgovara
nekim konkretnim uvjetima, u vremenu i prostoru, na Zemlji. Drugim riječima, mit se nije
morao dogoditi na način na koji je opisan, nikada se zapravo na taj način nije ni dogodio,
ali se mogao dogoditi, i događao se, u određenoj mjeri.
“Istinito je samo ono što se nije dogodilo nikad i nigdje “(Novalis).
Hiperborejski mitovi nisu samo neposredne i jasne evokacije Zemlje besmrtnosti na
dalekom sjeveru kontinenta. Kada se, u ruskoj bajci primjerice, spominju trojica braće, od
kojih treći i najmlađi bijaše Ivan, koji je živio u dalekoj zemlji u kojoj je vladala
stalna tama, sve dok Ivan nije ubio džinovsku zmiju i oslobodio Sunce … – To je, za nas,
očigledna i jasna evokacija arktičke noći, dakle Sjevera, Hiperboreje. Ivan tu ponavlja
arhetipski pothvat Indre koji je ubio zmaja Vritru, kako bi povratio Sunce i oslobodio nebeske vode.
Mitovi o Hiperboreji imaju i tu prednost što, slično mitovima o Atlantidi,
predstavljaju sjećanje na realnu zemlju (premda se njihova značenja time ne iscrpljuju), ali su,
za razliku od atlantidskih mitova, relativno usko lokalizirano, u okolopolarne oblasti:
samo ovdje moguće je tragati za njihovim materijalnim tragovima i potvrdama.
Ali, neovisno od njihove doslovne istinitosti, riječ je prevashodno o arhetipovima
Sjevera, koji posjeduju svoju vlastitu snagu i obrazuju skoro sasvim samostalnu stvarnost.
Neovisno od konkretnih povijesnih uvjeta, oni se povlače i iznova oživaljavaju, uvijek s
novom i ranije neslućenim snagom. Njihovu naročitu privlačnost, u svim epohama, nije
potrebno posebno dokazivati. Oni s lakoćom nalaze svoje izraze: u mitovima i narodnim
predanjima, u bajkama i pričama, u pjesmama, pa čak i folkloru. Predaleko bi nas odvelo da
samo pokušamo pobrojimo njihove raznovrsne izraze i oblike, u mnogim i raznorodnim
tradicijama. Oni su također i tema umjetničkih djela ali, od prije nekog vremena, i znanstvenih
studija, koje im, na različite načine, pružaju makar privid znanstvene argumentacije.
(Katkad, doduše, imamo dojam da njihov cilj uopće i nije postavljanje neke nove hipoteze,
teorije ili znanstvene istine: one su ponekad naprosto same sebi cilj.)
Iza orlova, čuvara zlata
Najstariji nama poznat pomen Hiperborejskog mita je onaj koji nalazimo u
Herodotovoj ,,Povijesti”. Herodot nam prenosi čudnu povest o Aristeju s Prokonesa koji je,
idući tragom Apolona, dospio do Isedonije. Aristej je u Metapontu bio štovan u vidu kulta
jer je, kako se vjerovalo, sedam godina proveo s Apolonom, u Zemlji Hiperborejaca.
Evo togbasnoslovnog opisa, kojeg Herodot duguje Aristeju,
pjesniku danas izgubljenih Arimaspijskih pjesama, a koji i danas privlači komentatore i tumače:
“iza Isedonjana stanuju Arimaspi,
ljudi s jednim okom (…) iza njih su orlovi, čuvari zlata, a još dalje od ovih, sve do morske obale, stanuju Hiperborejci “.
(Upravo ovdje, prema Plutarhu, sniva Kronos, bog Zlatnog doba.)
Aristejev opis sadrži jasno sjećanje na Zlatno doba, na prvobitnost, na “prvu i
najbolju od svih zemalja “, na Hiperboreju. Herodova etimologija, međutim, kad je u pitanju
ime “Arimaspi”, očito je pogrešna: ona predstavlja tipičan primjer grčkog prevođenja i
tumačenja imena po zvučnosti. Ali, “svjetlost staroiranskom leksike omogućava nam spoznaju
ispravnog tumačenja imena `Arimaspi`; “Aryannaaspa” = “Arija koji vole konje” (Dragoš Kalajić: Uvod u arktičku teoriju Lokamanja Maharaj Tilak).
Aristej je išao tragom Apolona čime je zaslužio deifikaciju, kultno poštovanje. Za
Apolona se vjerovalo da svake godine odlazi u Hiperoreju, na kočijama koje vuku labudovi.
On više nije htio vratiti natrag i Grci su mogli da ga u svoju zemlju domami jedino
pjesmom. Prema Diodoru Sicilijskom, u Hiperboreji se nalazi i Apolonov hram, hram posvećen
bogu Sunca. Drugim riječima, kult Apolona potječe iz Hiperboreje odakle su ga u Grčku donijeli drevni Ahajci.
Iz svoje domovine na krajnjem sjeveru, Hiperborejci su svake godine slali Zavjetne
darove, od naroda do naroda, uvijene u pšeničnu slamu, od krajnjeg Sjevera evroazijskog
kontinenta sve do otoka Del na jugu. Zavjetni darovi, uvijeni u pšeničnu slamu – to je
znak vječnosti vrijednosti, tradicije koja se prenosi, od naroda do naroda, i od pokoljenja do
pokoljenja. U znak sjećanja na smrt hiperborejskih djevojaka koje su te darove prvi put donijele
na Del, bilježi Herodot, postoji običaj “Delske djevojke i mladići seku svoju kosu; uoči
svadbe odsjeku djevojke sebi jedan pramen kose, obaviju ga oko vretena i stavljaju na grob …
a svi dečki s Djela omotava pramen kose oko jedne zelene grančice i stavljaju ga na grob “.
“Ultima Thule a sole nomen habens”
Poznohelenska i poznorimska varijacija hiperborejskog mita je mit o Ultima Thule.
To je zemlja vječne svjetlosti na krajnjem sjeveru, Ultima Thule a sole nomen habens. Izvesni
Piteas, negdje u drugoj polovici IV stoljeća stare ere, poduzeo je putovanje brodom iz rodne
Masalije (današnjeg Marseja) na krajnji sjever Europe. Posljednjoj zemlji do koje je doplovio
dao je ime Ultima Thule (Posljednja Tula). Ostaće zabilježeno i da je Konstancia Klor
poduzeo pohod na britanski otok kako bi kontemplirao “najsvetiju zemlju, najbližu nebu “.
Ali se toponim Tula javlja iu mnogim tradicijama pretkolumbovske Amerike:
središte imperije Tolteka zvalo se Tula (tuljan). Za Tulu, zemlju vječnog sunca na sjeveru
“Kod velikih voda”, znaju i mitologije plemena Nawa i Asteka. Indijanci iz plemena Kvik
(Centralna Amerika), prema legendi, poduzeli su put ka Tuli ali su je našli pod ledom iu
tami, bez Sunca. 1925. godine, Indijanci plemena Cuna pokušali su oružjem uspostave
nezavisnu republiku Tula.
Tula je toponim izuzetno raširen u Euroaziji, od Rusije, (stari grad Tula i jezero
Tulos u Kareliji), Ukrajine (Tuljčin), do Francuske (Toulon i Toulouse). Značenje riječi,
međutim, sačuvano je u ruskom i srpskom, gdje riječ utuliti ima značenje prigušivanja,
skrivanja, a tuliti znači jadikovka, žalopojke. Isto kao što značenje riječi Borej, sjeverni
vjetar, ima analogiju u sanskritskom bhurati, bora kod Rusa (uraganske vjetar) i našem (i staroruski) bura.
Ali ime samog Apolona, prema ruskom istraživaču Valeriju Demin, koji
se poziva na Čertakova, ima korijen u riječi opaliti, koja, i u ruskom i u srpskom, ima istovjetno značenje.
Izvor: www.tvrdjava.org