Autor – Boris Nad
Dа’аrijа – Svetа zemljа kojа se nаlаzilа nа kontinentu koji je potonuo u Severnom okeаnu. Dааriju su rаzni nаrodi rаzličito nаzivаli: Arktidа, Hiperborejа, Severnа Arktogejа i dr.
(citat iz ,,Sloveno-ArijskihVeda” http://www.scribd.com/doc/76388475/746)
Mitovi o Hiperboreji, zemlji praotaca na dalekom Sjeveru, zemlji koja počiva “iznad sjevernog vjetra”, veoma su duboko utkani u mitologije i kolektivno nesvesno skoro svih indoeuropskih naroda (i, naravno, ne samo njih).
Sama po sebi, ova činjenica ima ogroman značaj. Ali važnije od činjenice njihove rasprostranjenosti jeste pitanje što oni znače.
Ako hiperborejski Mitovi zaista imaju tako važnu ulogu u nesvjesnom indoeuropskih naroda,
oni je imaju zahvaljujući svom vlastitom značenju, svojim unutarnjim sadržajima.
Jer, mit za nas nije “lažna priča”, praznovjerjе i nesporazum.
Mit je bezvremena stvarnost, koja se, možda, “nije odigrala nikad i nigdje”,
ali koja se neprekidno ponavlja u povijesti i, štoviše, stvarnost koja je određuje i definira.
Značenja mita su mnogobrojna, i moguće ih je tumačiti u najrazličitijim ključevima.
Podrazumijeva se, također, da oni imaju i svoj doslovni, “naturalistički” smisao: svaki
istinski mit nije iskljičivo fantazija, uobrazilja, ono što je u njemu sadržano odgovara
nekim konkretnim uvjetima, u vremenu i prostoru, na Zemlji. Drugim riječima, mit se nije
morao dogoditi na način na koji je opisan, nikada se zapravo na taj način nije ni dogodio,
ali se mogao dogoditi, i događao se, u određenoj mjeri.
“Istinito je samo ono što se nije dogodilo nikad i nigdje “(Novalis).
Hiperborejski mitovi nisu samo neposredne i jasne evokacije Zemlje besmrtnosti na
dalekom sjeveru kontinenta. Kada se, u ruskoj bajci primjerice, spominju trojica braće, od
kojih treći i najmlađi bijaše Ivan, koji je živio u dalekoj zemlji u kojoj je vladala
stalna tama, sve dok Ivan nije ubio džinovsku zmiju i oslobodio Sunce … – To je, za nas,
očigledna i jasna evokacija arktičke noći, dakle Sjevera, Hiperboreje. Ivan tu ponavlja
arhetipski pothvat Indre koji je ubio zmaja Vritru, kako bi povratio Sunce i oslobodio
nebeske vode.
Mitovi o Hiperboreji imaju i tu prednost što, slično mitovima o Atlantidi,
predstavljaju sjećanje na realnu zemlju (premda se njihova značenja time ne iscrpljuju), ali su,
za razliku od atlantidskih mitova, relativno usko lokalizirano, u okolopolarne oblasti:
samo ovdje moguće je tragati za njihovim materijalnim tragovima i potvrdama.
Ali, neovisno od njihove doslovne istinitosti, riječ je prevashodno o arhetipovima
Sjevera, koji posjeduju svoju vlastitu snagu i obrazuju skoro sasvim samostalnu stvarnost.
Neovisno od konkretnih povijesnih uvjeta, oni se povlače i iznova oživaljavaju, uvijek s
novom i ranije neslućenim snagom. Njihovu naročitu privlačnost, u svim epohama, nije
potrebno posebno dokazivati. Oni s lakoćom nalaze svoje izraze: u mitovima i narodnim
predanjima, u bajkama i pričama, u pjesmama, pa čak i folkloru. Predaleko bi nas odvelo da
samo pokušamo pobrojimo njihove raznovrsne izraze i oblike, u mnogim i raznorodnim
tradicijama. Oni su također i tema umjetničkih djela ali, od prije nekog vremena, i znanstvenih
studija, koje im, na različite načine, pružaju makar privid znanstvene argumentacije.
(Katkad, doduše, imamo dojam da njihov cilj uopće i nije postavljanje neke nove hipoteze,
teorije ili znanstvene istine: one su ponekad naprosto same sebi cilj.)
Iza orlova, čuvara zlata
Najstariji nama poznat pomen Hiperborejskog mita je onaj koji nalazimo u
Herodotovoj Povijesti. Herodot nam prenosi čudnu povest o Aristeju s Prokonesa koji je,
idući tragom Apolona, dospio do Isedonije. Aristej je u Metapontu bio štovan u vidu kulta
jer je, kako se vjerovalo, sedam godina proveo s Apolonom, u Zemlji Hiperborejaca.
Evo togbasnoslovnog opisa, kojeg Herodot duguje Aristeju,
pjesniku danas izgubljenih Arimaspijskih pjesama, a koji i danas privlači komentatore i tumače:
“iza Isedonjana stanuju Arimaspi,
ljudi s jednim okom (…) iza njih su orlovi, čuvari zlata, a još dalje od ovih, sve do
morske obale, stanuju Hiperborejci “. (Upravo ovdje, prema Plutarhu, sniva Kronos, bog
Zlatnog doba.)
Aristejev opis sadrži jasno sjećanje na Zlatno doba, na prvobitnost, na “prvu i
najbolju od svih zemalja “, na Hiperboreju. Herodova etimologija, međutim, kad je u pitanju
ime “Arimaspi”, očito je pogrešna: ona predstavlja tipičan primjer grčkog prevođenja i
tumačenja imena po zvučnosti. Ali, “svjetlost staroiranskom leksike omogućava nam spoznaju
ispravnog tumačenja imena `Arimaspi`; “Aryannaaspa” = “Arija koji vole konje” (Dragos
Kalajić: Uvod u arktičku teoriju Lokamanja Maharaj Tilak).
Aristej je išao tragom Apolona čime je zaslužio deifikaciju, kultno poštovanje. Za
Apolona se vjerovalo da svake godine odlazi u Hiperoreju, na kočijama koje vuku labudovi.
On više nije htio vratiti natrag i Grci su mogli da ga u svoju zemlju domami jedino
pjesmom. Prema Diodor Sicilijskom u Hiperboreji se nalazi i Apolonov hram, hram posvećen
bogu Sunca. Drugim riječima, kult Apolona potječe iz Hiperboreje odakle su ga u Grčku donijeli
drevni Ahajci.
Iz svoje domovine na krajnjem sjeveru, Hiperborejci su svake godine slali Zavjetne
darove, od naroda do naroda, uvijene u pšeničnu slamu, od krajnjeg Sjevera evroazijskog
kontinenta sve do otoka Del na jugu. Zavjetni darovi, uvijeni u pšeničnu slamu – to je
znak vječnosti vrijednosti, tradicije koja se prenosi, od naroda do naroda, i od pokoljenja do
pokoljenja. U znak sjećanja na smrt hiperborejskih djevojaka koje su te darove prvi put donijele
na Del, bilježi Herodot, postoji običaj “Delske djevojke i mladići seku svoju kosu; uoči
svadbe odsjeku djevojke sebi jedan pramen kose, obaviju ga oko vretena i stavljaju na grob …
a svi dečki s Djela omotava pramen kose oko jedne zelene grančice i stavljaju ga na
grob “.
“Ultima Thule a sole nomen habens”
Poznohelenska i poznorimska varijacija hiperborejskog mita je mit o Ultima Thule.
To je zemlja vječne svjetlosti na krajnjem sjeveru, Ultima Thule a sole nomen habens. Izvesni
Piteas, negdje u drugoj polovici IV stoljeća stare ere, poduzeo je putovanje brodom iz rodne
Masalije (današnjeg Marseja) na krajnji sjever Europe. Posljednjoj zemlji do koje je doplovio
dao je ime Ultima Thule (Posljednja Tula). Ostaće zabilježeno i da je Konstancia Klor
poduzeo pohod na britanski otok kako bi kontemplirao “najsvetiju zemlju, najbližu
nebu “.
Ali se toponim Tula javlja iu mnogim tradicijama pretkolumbovske Amerike:
središte imperije Tolteka zvalo se Tula (tuljan). Za Tulu, zemlju vječnog sunca na sjeveru
“Kod velikih voda”, znaju i mitologije plemena Nawa i Asteka. Indijanci iz plemena Kvik
(Centralna Amerika), prema legendi, poduzeli su put ka Tuli ali su je našli pod ledom iu
tami, bez Sunca. 1925. godine, Indijanci plemena Cuna pokušali su oružjem uspostave
nezavisnu republiku Tula.
Tula je toponim izuzetno raširen u Euroaziji, od Rusije, (stari grad Tula i jezero
Tulos u Kareliji), Ukrajine (Tuljčin), do Francuske (Toulon i Toulouse). Značenje riječi,
međutim, sačuvano je u ruskom i srpskom, gdje riječ utuliti ima značenje prigušivanja,
skrivanja, a tuliti znači jadikovka, žalopojke. Isto kao što značenje riječi Borej, sjeverni
vjetar, ima analogiju u sanskritskom bhurati, bora kod Rusa (uraganske vjetar) i našem (i
staroruski) bura. Ali ime samog Apolona, prema ruskom istraživaču Valeriju Demin, koji
se poziva na Čertakova, ima korijen u riječi opaliti, koja, i u ruskom i u srpskom, ima
istovjetno značenje.
MITSKA HIPERBOREJA (HYBORIA) – 2.deo
Hiperborejski izaslanik kod Atlantiđana
Kočije koje vuku labudovi
Značenje mita kojeg iznosi Herodot je očito: Hiperboreja je sjeverna
praotadžbina, prapostojbina mnogih naroda, među njima i Grka. U pitanju je drevna memorija, sjećanja transponirana u prostor, a ne puki geografski opis. Porijeklo Apolonovog kulta je Sjever. U studiji ,,Šakaste grivne i kulturni identitet Indoeuropljana”, Živojin Andrejić
ukazuje na jedan izuzetan nalaz s našeg tla (iz Srbije), takozvanu “Dupljajsku statuetu“:
“Vrlo značajna je pojava pticolikog idola na kolicima koja vuku barske ptice iz
Dupljaja kod Vršca. Ova predstava se nesumnjivo dovodi u vezu s delfijskim mitom o Apolonu,
koji boravi šest mjeseci u zemlji Hiperborejaca, dalekoj i maglom pokrivenoj oblasti, (…)
da bi zatim sljedećih šest mjeseci boravio u sunčanoj Grčkoj. Mogao bi dakle biti u pitanju
preteča Apolona Belenusa, koji je u našim krajevima poštovan kao bog Sunca .”
Porijeklo Aplonovog kulta, dakle, ne treba tražiti u centrima u zoni mikenske
kulture, na Sredozemlju uopće, već jedino na Sjeveru. To je jasno značenje običaja delskih
djevojaka i mladića, da seku sebi kosu i polažu je na grobove, kao i predaje o darovima koje
svake godine Hiperborejci šalju s krajnjeg Sjevera, kroz ruke različitih naroda, sve do juga
Europe. U pitanju je Zavjet vjernosti hiperborejskoj tradiciji.
Valerij Demin citira Pausaniju, antičkog pisca iz II stoljeća, koji u dijelu Opis
Helade (H. V 0,
navodi da se prvi svećenik-prorok Apolonovog hrama u Delfima zvao Olen,
Olenj, tj.. Jelen: Jelen je nedvosmisleno sjeverni, dakle hiperborejski, simbol Sunca.
Rimski autor Plinije Stariji u Prirodnoj povijesti (Historia Naturalis IV.26) piše
o Hiperborejcima kao o sasvim realnom stanovništvu arktičkog kruga, koje je sa Heladom u
vezi preko hiperborejskog Apolonovog kulta.
Apolonov hram u Laplandiji
Ruski arheolozi otkrili su arheološki lokalitet iz paleolita Berezovski stajanka
na obali rijeke pecora čija se starost procjenjuje na 40.000 do 20.000 godina. Njihovo otkriće
značajno mijenja naše predstave o naseljivosti sjevernog kruga u tako davnim epohama.
1922.godine Aleksandar Barčenko i Aleksandar Kondjajin organizirali su arheološku ekspediciju
na poluotoku Kola u ruskoj Laplandiji, gdje se, na obalama Sejdskog jezera, nalazi drevno
svetlište naroda Saami. Ime poluotoka ima jasnu solarnu simboliku: to je zemlja Sunca,
sunčevog kola. Na samom poluotoku postoji mnoštvo toponima s tipično indoevropski
korijenima ind, gang i ram. Postoji na primjer šest rijeka s osnovom “ind” (Indoga, Indomanka,
Indega, Indigirka i dvije rijeke s imenom Indigo, postoji Okviri jezero, itd..).
“Rezultati ove ekspedicije su”, nalazimo u knjizi Dragoljuba Antića Kontinuitet
Vinčanske civilizacije (od mogućih hiperborejskih korijena do danas) (Beograd 0,2004)
“Zajedno s podacima koji inspiriran istraživanje, nestali u arhivama KGB-a, a sami
istraživači su izgubili živote u čistkama narednih godina … ”
Isti autor obavještava nas o ekspedicijama Hiperboreja 1997. i Hiperboreja 1998,
koje je organizirao Valerij Demin, također upućenim na poluotok Kola, u rusku Laplandiju. Na tom
poluotoku nalaze se lavirinti od oblutaka, promjera oko 5 metara, kamene piramide i jedan
petrograf dimenzija od oko sto metara, gdje je na stijeni usečenim krstolika ljudska kontura.
Postoje, međutim, i sasvim osobena svetišta od naslaganog kamenja, na čijem vrhu se
nalaze jelenski rogovi – Sejdi. Nekad su se nalazila svuda, danas većinom na zabačenim
mjestima, u planinama.
Najinteresantnije od svega je nalaz ekspedicije Hiperboreja 97, u Lovozerskoj
tundri, u središnjem dijelu poluotoka Kola. Lokalitet se nalazi na oko 500 metara iznad razine
Sejdskog jezera. Ruševine megalitskog kompleksa koje se sastoje od džinovskih stepenika,
nasipa i zidova Demin je nazvao “ruinama Hiperboreje”, i doveo ih u vezu sa zapisom
Dioda Sicilijskog o Apolonovom hramu u Hiperboreji.
Bilo kako bilo, iz dana u dan se potvrđuje da daleki Sjever uopće, čak ni u tako
davnim epohama, nije bio pusta zemlja. Za njega su očito vezana mnoga burna zbivanja
protoistorije, o kojima, zasada, znamo veoma malo. Nema sumnje da će nova arheološka
istraživanja umnogome, ako ne iu potpunosti, izmijeniti predstave koje danas imamo o njemu.
Jelen, mamut i goveče
Srpski znanstvenik Milutin Milanković autor je najcelovitijeg i dosad neprevaziđenog
matematičkog modela smjene ledenih doba i klimatskih promjena na Zemlji. U njegovoj knjizi
Kalendar zemljine prošlosti (Beograd-Zemun 0,1926) možemo pročitati sljedeće:
“Za vrijeme one tisuće godina koju polovi godina 9.500 prije Krista, uzdigao je se nad
Sjevernom Europom blag val topline. Za vrijeme te miliade bila su ljeta i u
najsjeverniji dijelovima Europe neobično topla, pa su tada tamo mogle da uspijevaju biljke koje
sada više ne mogu. ”
Do sličnih zaključaka, premda sasvim drugim cestama, analizirajući tradicije
stepskih naroda Euroazije, došao je i ruski znanstvenik Lav Nikolajevič Gumiljev. Tako on, u
dijelu Etnosfera – povijest čovječanstva i povijest prirode (Moskva 0,1993) zaključuje da je,
negdje krajem posljednjeg ledenog doba (20.000 – 12.000 godina prije Krista), u oblasti sjevernog
Sibira postojala veoma bujna stepa, a ne današnja hladna tajga. Ta je klimatska osobenost
bila uvjetovana postojanjem stabilnog anticiklona koji je, opet, imao za posljedicu vrlo
malu količinu padavina. Dovoljne količine vode osiguravali su okolni ledenjaci koji su se
topili, stvarajući brojne rijeke i jezera, prepuna ribe i ptica. Stepama su pasla stada
goveda, jelena, mamuta i gazela. To je ambijent u kome se stvarala rasa Indoevropljana,
gajeći kult Sunca, čiji je simbol jelen, sjeverni jelen, a otuda i veliki značaj govečeta,
koje kod svih Indoevropljana simbolizira blagostanje.
Sa završetkom ledenog doba, u sjeverni Sibir, u sjevernu Rusiju i Skandinaviju
prodiru cikloni koji donose hladnoću i vlagu. Klima se drastično mijenja, plodne stepe se
pretvaraju u hladne tajge, odasvud nadire led i snijeg; životinje, ogromna stada iz stepa a
za njima i mase lovaca, kreću na jug.
Nije li to ista ona glacijacija koju pamti staroiranskom Avesta?
Tako dolazi do velike anabaza Indoeuropljana. Doduše, Gumiljev nigdje ne
tvrdi da su stanovnici te prastare stepe bili jedino i isključivo Indoevropljani; njihovu
sudbinu su mogli dijeliti i preci mnogih drugih rasa i etnosa koje danas znamo. Ali ipak,
sjećanje na to najživlji je sačuvano upravo u tradiciji indoevropskih naroda. A to čini i
predmet obimne i genijalne studije Bal Gangadhar Tilak, pod naslovom Arktička pradomovina
Veda.
Treba reći da je Tilak u svom dijelu pružio najpotpuniju i najsmeliju formulaciju
hiperborejske teorije. On joj je osigurao i izuzetnu znanstvenu argumentaciju, koja dosad ni
na koji način nije pobijena – vrijeme zasada radi jedino u njezinu korist, potvrđujući u bitnom
njegove zaključke i intuicije. U činjenici da je skoro svi autori koji se bave prapostojbinom
i porijeklom Indoevropljana, uredno i korektno navode – makar i u fusnotama – ali ne
pobijajuci je niti je potvrđujući, treba vidjeti isključivo znak priznanja Tilakovom geniju.
Tilaka Arktička pradomovina Veda objavljena je na samom početku XX stoljeća, 1903.
godine. Značaj njegove teorije otada ne jenjava nego raste, i za proteklih stotinu godina
ona je bez sumnje izvršila veoma snažan utjecaj i nadahnuo mnoge da pođu tragom
istraživanja Arktika i prastarog nasljeđa Indoevropljana.
Knjiga urednika Dragoša Kalajića :
Bâl Gangâdhar Tilak
ARKTIČKA PRADOMOVINA VEDA
http://www.scribd.com/doc/16103566/Arkticka-Pradomovina-Veda
Izvor: www.tvrdjava.org